Marko Kokotović (rođen 17** u Kosinju – poginuo oko 26.07.1812. kod Vitebska, današnja Bjelorusija), vojnik Otočke pukovnije. Marka Kokotovića spominjemo iz dva razloga. Prvo radi se o jednom događaju vezanom uz povijesno najveću europsku bitku tog vremena, Napoleonovu invaziju na Rusiju, 1812.god. Drugo i jednako značajno, zapis o tom događaju predstavlja trenutno najstariju crticu o Kosinju u sačuvanim hrvatskim novinama.

Dakle zapis o događaju Marka Kokotovića objavljen je u prvom hrvatskom kulturnom i književnom listu na hrvatskom jeziku „Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka“ kojeg je 1835.god. pokrenuo Ljudevit Gaj, a 1836.god. mu je promijenio naziv u „Danica Ilirska“. Od sačuvanih hrvatskih novina na hrvatskom jeziku stariji je jedino „Kraglski Dalmatin – Il regno Dalmata“, hrvatsko-talijanske upravno-političke tjedne novine francuske uprave u Dalmaciji, a koje su izlazile u Zadru od 1806.god. Tako da će ova crtica o Kosinju, odnosno Marku Kokotoviću iz Kosinja, objavljena 08.10.1842.god. u Danici Ilirskoj, radom Ilije Rukavine Ljubačkog, vjerojatno ostati najstarija odnosno prva crtica o Kosinju uopće objavljena u nekim hrvatskim novinama, a koja opisuje događaj iz dana 26.07.1812.god. No krenimo redom.

Vojna krajina je 1812.god. spadala pod francusku upravu Napoleona Bonaparte, pa je od jedne bojne Otočke pukovnije i jedne bojne Ličke pukovnije sastavljena prva Hrvatsko-ilirska pukovnija nazvana 1er Regiment de Chasseurs Illyriens (Regiment d’Lika)“, te je pod zapovjedništvom pukovnika Marka Silvarića, poslana na ratište u Rusiju. Ta Napoleonova invazija na Rusiju, radi koje je kasnije veliki Lav Nikolajević Tolstoj napisao još veći „Rat i mir“, sa oko 700.000 vojnika podrazumijevala je do tada najveću vojnu kampanju u europskoj povijesti. Navodno je Napoleon Bonaparte o hrvatskim vojnicima tom prigodom izjavio: „Hrvati, jučer sam se osobno uvjerio u vašu hrabrost. Stekli ste slavu i neumrlu čast!“ ili „Hrvati to su najbolji vojnici svijeta. Kad bih imao samo 100.000 Hrvata, osvojio bih čitav svijet.“ Zaista je nemoguće potvrditi istinitost i autentičnost ovih navodnih izjava Napoleona Bonaparte o hrvatskim vojnicima, no za događaj Marka Kokotovića u invaziji na Rusiju, kako izvori pišu, Napoleon jest saznao i izrazio mu svoje divljenje.

Tako Marko Kokotović iz Kosinja, koji nije ostavio nikakav pisani trag, nije bio književnik, znanstvenik, umjetnik, bio je običan vojnik Vojne krajine, odnosno prve Hrvatsko-ilirske pukovnije, odlazi sa ostatkom svojih Ličana na ruski front. Gore spomenuti autor Ilija Rukavina Ljubački, u crtici pod nazivom „Odlučan čin dviuh ilirsklh vojnikah“ koja se ovdje u cjelosti prenosi, piše:

Kadno su se mĕseca lipnja 1812 Rusi i Francezi kod Vitepska najprie potukli (Franc Bach govori preciznije o 25. i 26. srpnja 1812. pa smo te datume i uzeli, op. Mance) , odnese zàrno od ruske lubarde ondašnjemu francezkom granatiru Milinu Grubiću iz Komića (Komić kraj Udbine, op Mance) i Marku Kokotoviću iz Kosinja (sela u otočkom regimentu), svakomu po jednu nogu, na što oni jedan do drugoga na zemlju padnu. Buduć da su Rusi uzmicali, a francezki granatiri, to jest naši Graničari, za njimi ustopice slĕdili, tako su od obe strane siromaški ranjenici na bojištu sami ležeć ostati morali: Nikoga pri ruci nebiaše, tko bi im u pomoć došao, ikakvo okrĕpljenje donio, utĕhu dao, ili ljute rane zavio!! Videć dakle spomenuta dva granatira, da su od svake ljudske i lĕkarske pomoći lišeni, i da u takovih okolnostih kroz veliki izgubitak kàrvi i snage svoje nikako se ufati nemogahu, da budu još u životu ostati mogli, tako se dogovore i odluče, da svomu bĕdnom i nevoljnom bitju što prie svàrhu postave. Oni svoje puške dakle nabiu, na pàrsi ih jedan drugomu postave i na jedno urečeno znamenje odapnu. Puške puknu i obadva ubojice màrtvi na tle padnu. — Bog im grĕhe oprostio! Nad ovim odlučnim činom cĕla se je vojska francezka čudila i istomu Cesaru Napoleonu biaše ovaj dogodjaj javljen, koi je takodjer smàrt ovih dviuh Ilirah žalio.“ (Rukavina-Ljubački, 1842., str. 163.)

Isti događaj prenosi se kasnije u nekoliko novina do kraja 19. stoljeća, a prenosi ga nešto skraćeno i Franz Bach u svojoj Povijesti otočke pukovnije.