Prva povijesna događanja na području današnjeg Kosinja datiraju u 1.st. (po nekim izvorima 4.st., no niže ćemo vidjeti da je 1.st. puno izglednije) gdje se u blizini Lomske dulibe, preciznije u predjelu Legenac, 1200m zračne linije od vrela Begovača, nalazi tzv. Pisani kamen. Radi se o 5m visokom, 7m širokom i najstarijem vodnogospodarskom natpisu u Republici Hrvatskoj. Nalazi se dakle na području Kosinja, a znanstveno je datiran u 30. do 70. godinu nakon Krista. Detaljnu GPS lokaciju Pisanog kamena možete pronaći na Google Maps: OVDJE.

Na Pisanom kamenu uklesan je u pet redaka natpis:

EX • CONVENTIONE • FINIS

INTER • ORTOPLINOS • ET • PARE

NTINOS • ADITVS • AD • AQUAM

VIVAM • ORTOPLINIS • PASVS

Đ • LATVS • I

Pisani kamen, fotografirao Mance, 22. veljače 2020.god.

Ovdje je potrebno ispraviti navod u knjizi više autora, urednika Jose Vukelića, pod nazivom “Krasno : Monografija u povodu 200. obljetnice župe sv. Antuna Padovanskoga i 170 godina školstva”, Rijeka, 2007.god. – LINK. U toj knjizi jedna od autorica u svom radu tvrdi: “da je Pisani kamen Krasnarska povijesna znamenitost, gledajući – u širem kontekstu”. Apsolutno nedopustivo i netočno, bez obzira na kontekst gledanja. Vrelo Begovača potpada isključivo pod Kosinj, a Parentini koji se na Pisanom kamenu spominju odnose se na pleme koje je obitavalo na području Kosinja. O tome piše i akademik Mirko Marković u knjizi “Ličani kroz prošlost, Zagreb, 2006.god.” na str. 17.: “Dalje od Arupija (rimsko naselje u blizini današnjeg Prozora, op. Mance) rimska cesta vodila je uz rub Gackoga polja do današnjega Lešća. Odavde se ona uspinjala prema klancu kod Janjča. Tu se nalazio lokalni odvojak u smjeru zapada, prema današnjem selu Kosinju. Ovdje su u potpunoj osami živjeli potomci japodskog plemena Parentina, na koje upozorava tzv. Pisani kamen u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu.“- LINK Da se kamen nalazi “kod Krasna” prvi je pripomenuo dr. Josip Brunšmid koji je, kako ćemo niže vidjeti, Pisani kamen i prvi znanstveno obradio. Tako u svom prvom radu (1898.god.) Brunšmid spominje kako se “natpis nalazi negdje u Velebitu kod
Krasnoga i da je zapisan na ogromnoj pećini od preko 100 m3
“. Niti je Pisani kamen kod Krasna niti je kako znamo natpis na pećini, a i jedna i druga pogrješka dr. Brunšmida leže u činjenici kako je on prvo istraživanje obradio na temelju podataka koje je, kako i sam govori dobio “iz treće ruke”. To je Brunšmid popravio za tri godine (1901.) u svom drugom radu kada je osobno otišao na teren do Pisanoga kamena. Tada već u uvodu on govori da se Pisani kamen “nalazi na teritoriju upravne općine Kosinj (kotar Perušić), jedno 20 km. na jug od sela Krasnoga.”

Prvi spomen Pisanoga kamena u literaturi datira u 1835.god. i knjigu autora Franz de Paula Julius Fras_Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine, prevedenu na Hrvatski 1988.god. U njoj Franjo Julije Fras opisujući Kosinj navodi sljedeće: “U šumi Begovača nalaze se tragovi nekadašnjega sela, a dalje, u stijeni kod izvora, nalazi se natpis koji se više ne može odgonetnuti.” Nema nikakve dvojbe da se radi o vrelu Begovača i našem Pisanom kamenu. Frasov opis Kosinja i u njemu Pisanog kamena možete skinuti – OVDJE.

Prva znanstvena obrada Pisanog kamena datira, kako je gore spomenuto, u 1898.god. kad dr. Josip Brunšmid u Vjesniku Arheološkog muzeja u Zagrebu objavljuje svoj prvi rad o njemu i naziva ga “Međašnji kamen”. Između ostalog, dr. Brunšmid značajan je i za još jedan važan pronalazak na području Kosinja iz doba Rimskog carstva, a o čemu nas 1902.god. obavještava Vjekoslav Klaić u svom radu “Građa za topografiju ličko-krbavske županije u srednjem vijeku”, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 6 No. 1, 1902., str. 1. – 31.: “Okolica grada Kosinja bila je napokon znamenita još za Rimljana. Prof. Brunšmid našao je prošle godine (dakle 1901.god., op. Mance) u današnjem doljnjem Kosinju kamen s latinskim napisom (koji je valjda donesen s brežuljka Basarice), po kojemu se razabire, da je tu nekad stajao u rimsko doba municipium Tesleum.”

Sljedeće istraživanje provedeno je 1900.god. od strane Karla Patscha koji ga naziva “Granični kamen”. Potom dr. Josip Brunšmid 1901.god. objavljuje doradu svog prvog istraživanja i uz ostale promjene naziva ga današnjim imenom “Pisani kamen”. Nakon njihovih radova Pisani kamen se često spominje u litaraturi, no vrlo malo ili gotovo ništa novog nije publicirano do 2007.god. te Boška Varićaka- Keranovića i Nevena Jovanovića (Jovanovićev članak u listu Zarez vrlo je sadržajan i analitički oslikava kompletnu problematiku Pisanog kamena). Ipak, najnovije i najznačajnije istraživanje Pisanog kamena donosi dr.sc. Vedrana Glavaš u svom poglavlju: “The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain”, objevljenom u knjizi: “Landscape in Southeastern Europe”, Beč, 2018.god. Sve radove možete skinuti u pdf-u i pročitati na nižim linkovima:

dr. Josip Brunšmid_Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije II_Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 3 No. 1, 1898.god. – LINK

Patsch Karl_Lika u rimsko doba, Beč, 1900.god._Prijevod 1900.god. – LINK

dr. Josip Brunšmid_Arheološke bilješke iz Dalmacije i Panonije IV, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, Vol. 5, No. 1, 1901. – LINK

Karlo Posavec_Kratki prikaz povijesnog razvoja šuma i šumarstva Like, Šumarski list 7-8, 1973.god. – LINK

Boško Varićak-Keranović_Pisani kamen, najstariji vodnogospodarski zapis; u Identitet Like – korijeni i razvitak, 2007.god. – LINK

Neven Jovanović_Noga filologa Pisani kamen, Zarez,03.2007.god. – LINK

dr.sc. Vedrana Glavaš: The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain u Landscape in Southeastern Europe, 2018.god. – LINK

Negdje u 20. stoljeću, ali ne prije 1969.god., nepoznat netko iz zasigurno pozitivnog razloga oslikao je slova na kamenu, no na žalost time je napravio nepopravljivu i nestručnu pogrješku. Pisanom kamenu nepovratno je oduzeo vrlo važnu kvalitetu: nejasnoću. Danas je izuzetno teško uopće pronaći sliku Pisanog kamena bez oslikanih slova.

Branimir Gušić, Ponovno o šumama u Velebitu, Priroda br. 10., Zagreb, 1969.god.

Tako Patsch natpis prevodi na sljedeći način: “Ugovorena granica između Ortoplina i Parentina. Prilaz k živoj vodi Ortoplinima koraka 500. Strana 1.

Brunšmidov prijevod nešto je drugačiji: “Po dogovoru ovo je međa između Ortoplina i Parentina. Pristup do žive vode (koja se nalazi na parentinskom zemljištu, op. Brunšmid) Ortoplinima je dozvoljen.

Dotični ing. Jure Kosović koji se često navodi kao jedan od izvora prijevoda (npr. gore u radu Karlo Posavec_Kratki prikaz povijesnog razvoja šuma i šumarstva Like, Šumarski list 7-8, 1973.god.) kaže: “Po dogovoru međa između Ortoplina i Parentina, pristup do žive vode Ortoplinima otvoren u širini od 500 koraka.” O ing. Juri Kosoviću pronalazimo da je Ličan, vjerojatno iz Gospića, te da se svojim pisanim prilozima javljao u Ličkim novinama prilikom njihovog pokretanja 1953.god. Vjerojatno je u jednom od svojih priloga obradio i Pisani kamen.

Boško Varičak-Keranović koristi Patschov prijevod, dok na stranicama PP Velebit možemo pročitati: “Dogovorom o granici između Ortoplina i Parentina, Ortoplinima je dopušten pristup živoj vodi širine pet stotina koraka.

Uglavnom jasno je da se radi o sukobu oko vrela Begovača (ili izglednije vrela Živulja – najnovije istraživanje dr.sc. Vedrane Glavaš) koji je, kako piše Varićak-Keranović, rješavala rimska sudbena vlast. Time je ona očito učvršćivala svoju vlast rješavajući sukob dvaju vrlo jakih japodskih plemena – Ortoplina i Parentina. Ortoplinima je sjedište bilo u gradu Ortopli, današnja Stinica kod Jablanca, dok se za Parentine zna da su s područja Kosinja i pretpostavlja se da im je sjedište bilo municipij Tesleum, čiji je kamen s tim natpisom nađen 1901. u Donjem Kosinju.

Povijesna kartografija uvijek je dobar izvor informacija, i na starim kartama možemo zaista puno toga pronaći. Kao i uvijek, karte pod nazivom First, Second and Third military survey of the Habsburg empire, odnosno karte Prve vojne izmjere (1763–1787), Druge vojne izmjere (1806–1869) i Treće vojne izmjere (1869–1887), dostupne na portalu Mapire.hu, pokazale su se kao vrlo detaljan i precizan izvor starih toponima. Tako se na karti Second military survey of the Habsburg Empire, rađenoj za Hrvatsku od 1865–1869 prvi puta pojavljuje i Pisani kamen, u formi toponima “Bieli kamen”. Na detalju karte jasno vidimo toponim “voda Begovača”, te dva toponima: Bieli kamen i Oblaj kamen. Bieli kamen je uz cestu i u produžetku vrela Begovača tako da se tu zasigurno radi o našem Pisanom kamenu. Iz ovoga možemo zaključiti da se Pisani kamen nekada zvao Bijeli kamen.

Bieli kamen, Second military survey of the Habsburg Empire, 1865–1869.god.

Dalje, na trećoj vojnoj izmjeri, odnosno na karti Third military survey of the Habsburg Empire 1869–1887, pojavljuju se isti toponimi, samo se gubi dio korijenskog hrvatskog jezika korištenog u ono vrijeme, pa bieli prelazi u “Beli kamen”, a oblaj u moderniji naziv “Obli kamen”. Ovdje još jasnije vidimo kako se Bijeli kamen nalazi uz cestu nastavno na vrelo Begovača, dok je Obli kamen pozicioniran od vrela Begovača ubrdo. Možda je ovaj obli kamen određeni prirodni fenomen, valjalo bi ga prvom posjetom Kosinju pronaći i vidjeti o čemu se radi, obzirom se u literaturi zaista nigdje ne spominje.

Beli kamen, Third military survey of the Habsburg Empire, 1869–1887.god.

Sljedeća karta, koja je zasigurno derivat treće kartografske vojne izmjere Habsburške monarhije, pod nazivom Karlobag und Jablanac from Spezialkarte der osterreichisch-ungarischen Monarchie, iz 1877.god. prikazuje iste toponime, Beli kamen, Obli kamen i Begovača voda.

Karlobag und Jablanac from Spezialkarte der osterreichisch-ungarischen Monarchie, 1877.god.

Za kraj povijesne kartografije, prelazimo u 1934. godinu i topografsku kartu Like, koja također vrlo precizno prikazuje navedene toponime. I zaista zanimljivo je saznati da se, barem u kartografskim prikazima, naš Pisani kamen još 1934.god. zvao “Bijeli kamen”, a što nam ova karta sasvim jasno prikazuje, iako se ovdje pogrješno misli na vrh.

Topografska karta Like, 1934.god.

Kako ne bismo imali nikakvih dvojbi oko ovdje prikazanih toponima i zanimljivosti kako se Pisani kamen prije nazivao Bijeli kamen, omogućuju nam današnje službene topografske karte Republike Hrvatske. Topografska karta TK25 te Hrvatska osnovna karta HOK5 donose nam toponime Pisani Kamen, Obli kamen i voda Begovača. Ovdje prikazujemo detalj Hrvatske osnovne karte HOK5 za to područje, a gdje se ovi toponimi vrlo jasno razaznaju.

Pisani kamen, Hrvatska osnovna karta HOK5

Toponimija Pisanog kamena je dakle izuzetno zanimljiva:

1835.god. – Fras, vrlo poopćeno: “stijena kod izvora

1865.-1869.god. – Second military survey of the Habsburg Empire: “Bieli kamen

1869.-1887.god. – Third military survey of the Habsburg Empire: “Beli kamen” i isto na Topografskoj karti Like iz 1934.god.

1898.god. – dr. Josip Brundšmid: “Međašnji kamen” – tada nije istraživao na terenu

1900.god. – Karl Patsch: “Granični kamen” – nije istraživao na terenu

1901.god. – dr. Josip Brundšmid: “Pisani kamen” – vrlo značajno ovaj toponim Brundšmid počinje koristiti tek NAKON terenskog istraživanja i posjeta lokalitetu Legenac. Možemo dakle vjerovati da je točna teza kako je taj kamen u narodu odavno poznat pod nazivom “Pisani kamen”.

Zanimljivo je spomenuti kako je Pisani kamen bio i motivacija najistaknutijim hrvatskim planinarima. Tako je poznati liječnik, planinar i publicist Željko Poljak pišući o još poznatijoj Premužićevoj stazi na Velebitu u svom radu pod nazivom “Premužićeva staza na Velebitu”, Senjski zbornik, vol. 40, str. 715.-729., 2013.god. kazao sljedeće:

“Mi smo mu se (Premužiću, op. Mance) na 10-godišnjicu VPP-a (Velebitskog planinarskog puta, op. Mance) i 80-godišnjicu života odužili tako da smo na jednoj glatkoj stijeni iza Čepuraša pored Staze (Premužićeve staze, op. Mance) 30. lipnja 1979. dali uklesati spomen-natpis: Planinarska
staza Ante Premužića, građena 1930-33, PSH 1979. (umro je nekoliko mjeseci poslije toga). Učinili smo to po uzoru na rimski Pisani kamen kod izvora Begovače na Velebitu koji dva tisućljeća odolijeva zubu vremena.”

Isto tako, važno je spomenuti rijetko poznatu činjenicu kako su na Pisanom kamenu postojala dva natpisa. O tome piše isključivo Brunšmid u svom radu i navodi sljedeće: “Pročelje njegovo (Pisanog kamena, op. Mance) od naravi oravno, ima danas dva natpisa: lijevo je bio plitko udubljen napis od negda sedam redaka, od kojih su prva i zadnja dva besposleni ljudi navodno šumarskim čekićima razbili. Preostala tri pričaju, da je na tom mjestu godine 1786. bio neki zastavnik Szecsen, koji je ovamo valjda dospio na lovu. Bio je valjda Madžar, a služio u ratnoj mornarici.” Danas ovaj drugi natpis na Pisanom kamenu nije moguće vidjeti.

Drugi natpis na Pisanom Kamenu, Josip Brunšmid, 1900.god.

Prije nekoliko fotografija Pisanog kamena koje sam osobno fotografirao 22. veljače 2020.god., ostaje detaljnije obraditi najnovije istraživanje dr.sc. Vedrane Glavaš iz 2018.god. Kompletna literatura govori kako Pisani kamen opisuje pristup do vrela Begovača, dok Glavaš u ovom radu vrlo detaljno donosi drugi i puno izgledniji prijedlog koji temelji na svojim povijesno-arheološkim istraživanjima. Dakle, Glavaš mijenja dosadašnji stav kako se radi o vrelu Begovača te predlaže drugi izvor vode, a koji se nalazi u Kosinjskom Bakovcu i naziva se Živulja. Ovdje donosimo grafičku analizu iz tog rada, a kroz koju ćemo sažeti predmetno istraživanje.

Vedrana Glavaš, Granični zid i Pisani kamen, The legends of rock: stories landscape and boundaries in the Central Velebit Mountain, 2018.god.

1962.god. detektiran je natpis (R. Matejčić, riječki Novi list, 29.11.1962.god.) na ostacima tzv. Graničnog zida na području Jablanca, građenog u 1. st. Radi se o natpisu od namjesnika provincije, Publija Kornelija Dolabele (Publius Cornelius Dolabella), pronađenom između Jablanca i Stinice, kojim se regulira razgraničenje između zajednica Bega (Vegij – Karlobag) i Ortoplina (1. st. poslije Krista). Podgorci ovu suhozidnu konstrukciju nazivaju „Grčkim zidom“.

Dolabelin natpis “in situ”, 1.st. Granični zid – suhozid kod Jablanca
Odljev Dolabelinog natpisa, Gradski muzej Senj

Glavaš donosi kako se radi o suhozidu širine 1,2 do 1,5m, a najviša sačuvana visina mu je 0,5m. Prema narodnoj predaji Granični ili Grčki zid protezao pravocrtno sve do Gavranuše, Begovače i okolice Pisanog kamena (plavo).

Na Pisanom kamenu gotovo sigurno spominje se udaljenost od 500 mjerničkih rimskih koraka (znamo da je to 740m jer jedan mjernički rimski korak iznosi 1,48m – LINK) te pojam “ad Aquam Vivam” odnosno “do Žive vode”. I tu leži problem koji postavlja Glavaš. Vrelo Begovača udaljeno je od Pisanog kamena oko 1200m (a ne 740m), dok zamišljena linija Graničnog zida prema GPS terenskim mjerenjima Glavaš prolazi na točno 765m od Pisanog kamena, a što je gotovo u granicama od 500 rimskih koraka naznačenih na Pisanom kamenu. Nadalje vrelo Živulja na starim kartama naziva se upravo Živa voda (Aqua Viva) – a tek kasnije taj toponim prelazi u Živulja.

Živa voda (Živulja), Third military survey of the Habsburg Empire, 1869–1887.god.

Glavaš zaključuje kako su Parentini dozvolili prijelaz preko njihovog teritorija udaljenog 500 mjerničkih rimskih koraka od Pisanog kamena do Graničnog zida (odnosno do njihove granice) i dalje, u širini 1 korak do Žive vode odnosno Živulje. Ovo ne samo da se poklapa sa svim mjerenjima već je i razlog vrlo praktičan: na području današnjeg Kosinjskog Bakovca i u okolici Živulje postoje tri vrela vrlo blizu jedno drugog. I danas postoji prirodni put na potezu Pisani kamen – Živulja, dok je vrelo Begovača usamljeno u svom mikropodručju.

Da nadopunimo Glavaš, postavlja se pitanje zašto opisivati udaljenost do granice, a ne do vrela vode? Svakako je granica kako onda tako i danas najznačajnija za život nekog plemena, naroda i sl. pa je prema tome taj opis i najlogičniji. Jedina udaljenost oko Pisanog kamena od 500 mjerničkih rimskih koraka je upravo pretpostavljena udaljenost do granice Parentinskog područja. Da se radilo o udaljenosti do vrela Begovača zasigurno bi autor tog natpisa znao izmjeriti točnu udaljenost od Pisanog kamena do vrela Begovača, te bi na Pisanom kamenu stajalo 810 koraka. Isto tako obzirom je vrelo Begovača na Parentinskom području (kao i vrelo Živulja), onda bi se i granica prema vrelu Begovača morala poklapati sa 500 koraka. Ovdje nadopunjujemo grafiku Glavaš i sa tom pretpostavljenom granicom (žuto).

Granica Parentina, Glavaš, 2018. – dopuna Mance

Iako za ovakve tvrdnje nema nikakvih fizičkih (arheoloških) dokaza, slijedom logičkog zaključivanja iz dostupnih materijala, istraživanja i radova, zaista nije nemoguće da se preko živog kamena, svima vidljivog uz cestu, na ovakav vrlo precizan način definira granica nekog područja.

Isto tako ne zaboravimo širinu od 1 mjerničkog rimskog koraka, a radi se o širini od 1,48m. Više nego dovoljno za stazu kojom će se stoka (blago) voditi na pojilo. Ako ovu grafiku i promišljanje prihvatimo kao radnu verziju, tada moj novi i prilično modificirani prijedlog tumačenja natpisa na Pisanom kamenu (uvelike potpomognut istraživanjima dr.sc. Vedrane Glavaš), daje jednu sasvim novu dimenziju:

Po dogovoru, granica između Ortoplina i Parentina (na) 500 koraka. Ulazak do Žive vode (Živulje) Ortoplinima otvoren u širini 1 korak.

U svakom slučaju Kosinj je prepun povijesnih zanimljivosti, od kojih uvijek vrijedi istaknuti lokalitet prve tiskare u Hrvata kao i područje autohtonih i najvećih vinograda u Lici. Znamo da je i danas bogat nepresušnim izvorima vode, a o tome se govori i u Kratkom i sadržajnom opisu dviju županija Like i Krbave iz 1696. god.: “Odavde (od Jablanca, op. Mance), prešavši planine i šume, silazeći prema nižem području, stiže se u Kosinj. Utvrda se nalazi na uzvisini i od nje su preostale samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Da je ovo mjesto za vrijeme onih kršćana, koji su tu prije obitavali, bilo slavno i nadaleko poznato, vani i u zemlji, dokaz su tiskani ilirski brevijari, koji su ovdje tiskani, kao što se to čita u bilješci onih brevijara, kojima se sada služe svećenici glagoljaši pri čitanju kanonskih časova.

Pisani kamen, fotografirao Mance, 22.02.2020.god.
Pisani kamen, fotografirao Mance, 22.02.2020.god.
Pisani kamen, fotografirao Mance, 22.02.2020.god.
Pisani kamen, fotografirao Mance, 22.02.2020.god.

U Zagrebu, 16.11.2020.god., mr.sc. Ivan Mance