Baveći se godinama tezom o Kosinjskoj tiskari, uočeni su različiti načini kojima se umanjuje ili razlaže ili razvodnjava ta teza, a koji su sve samo ne afirmativni ili u svrsi donošenja nekog novog okvira, neke nove spoznaje. Tu se isključivo radi o vrlo mudro pripremljenim elementima za opovrgavanje Kosinja. O tome je pisao i Julije Derossi:

Znanstveno svakako nije najoportunije da se u raspravljanju o mjestu tiskanja Brevijara 1491. više energije posveti nijekanju nego potvrđivanju izvora, a da se pri tom ne daje neka uvjerljivija alternativa kosinjskoj tiskari. [1]Više u: Derossi, J. (1992). Problematika hrvatskoglagoljskoga brevijara iz godine 1491. Senjski zbornik, 19, 117-124. Str. 123.

Što je želio kazati Derossi? Ukoliko opovrgavamo neku hipotezu ne možemo stati na tom da smo rekli “to nije dobro”, a nismo ponudili neko bolje rješenje. Naravno hipotezu možemo prilikom istraživanja metodološki i opovrgnuti, no tada moramo koristiti istu metodologiju kojom je hipoteza i nastala, a ne proizvoljno “vaditi dijelove” iz nje. Upravo će se u ovom osvrtu pokušati pokazati kako je kosinjska teza postepeno, pojedinačno, smišljeno i ciljano razvodnjavana do neprepoznatljivosti.

Obzirom na količinu takvih pristupa vrijeme je u ovom tekstu detaljno i argumentirano o tome progovoriti. Svega toga skupa je previše da bi bilo slučajno, stoga ovaj tekst i nazivamo: studija 12 slučajnosti. Krenimo redom.


1. Točnosti i netočnosti oko Opisa Like i Krbave iz 1695. godine

Jedan od elemenata teze o Kosinjskoj tiskari jest često citirani “Kratak i sadržajan opis dviju županija Hrvatskog Kraljevstva Like i Krbave iz 1695. godine”. U njemu izrijekom stoji sljedeće:

Prešavši odavde gore i šume, i silazeći prema nižem području dolazi se u Kosinj. Grad je na povišenom mjestu, ali od njega preostaše samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Ovo mjesto bijaše kako kažu slavno za prijašnjih kršćana i nadaleko se prostiralo izvana i iznutra. Dokazom su tiskani glagoljski brevijari, kako se čita u kolofonu onih, kojima se sada služe svećenici glagoljaši moleći časove kanonske, ovdje tiskani. U ovom kraju narod je Boga nekad slavio u sedam crkava. [2]Više u: Glavinić, S. (1695). Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Likae et Corbaviae descriptio. Arhiv HAZU. Signatura: II D 33. Ovaj prijevod derivacija je prijevoda Kulundžića, Bogovića i Henneberga – gdje je možda ovaj zadnji najneutralniji i najbliže točnom prijevodu. Njega pak cijelog možete preuzeti OVDJE.

Originalna stranica Opisa vezana uz Kosinjsku tiskaru. Izvor: Arhiv HAZU, signatura: II D 33.

Radi se o rukopisu koji se u dva identična primjerka nalazi u Arhivu HAZU i Senjskom arhivu. Nema trećeg primjerka kao što se može ponekad pročitati, a koji se navodno nalazi kod Franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu. Nema. Dakle opis izrijekom govori kako se u Lici 1695. godine svećenici služe tiskanim glagoljskim brevijarima, a u bilješci (kolofonu, na dnu – lat. ad calcem) kojih stoji da su tiskani u Kosinju. Može li jasnije od ovoga? Postavlja se pitanje u čemu je onda problem? U tome što je blagopokojni biskup Mile Bogović, kojeg izuzetno cijenim kao svećenika, čovjeka i znanstvenika povjesničara 1991. godine napisao rad u kojem je predložio drugog autora tog opisa. Do tog rada Opis se pripisivao biskupu Sebastijanu Glaviniću. U opisu nema nikakvog podatka tko ga je ni kada napisao – opravdana pretpostavka jest da se radilo o 1695. godini, kako i sam Bogović navodi u tekstu svog rada. Međutim u naslovu rada on stavlja 1696. godinu i time već na početku rada unosi zabunu. Da ne ulazimo u detaljnu analizu predmetnog rada biskupa Mile Bogovića, svakako valja reći da je dobro argumentirao starost i bolest Sebastijana Glavinića, koji vrlo vjerojatno nije osobno obilazio Liku i Krbavu. Bogović stoga predlaže oca Martina iz Senja, koji je moguće uz neke druge osobe tada komisijski obilazio Liku i Krbavu. Sjajno. No time biskup MIle Bogović ni na koji način nije osporio SADRŽAJ samog Opisa. Forma (autor) ne može biti iznad sadržaja (opis kosinjskih brevijara). I sam biskup Bogović u radu to jasno naglašava:

Vjerodostojnost pojedinih navoda, pa i onoga o glagoljskim brevijarima, nije, dakako, osporena već time što je osporen autor samoga spisa. [3]Više u: Bogović, M. (1991). Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine. Croatia Christiana Periodica, 15(27), str. 118.

Dalje u tekstu doduše Mile Bogović ipak poziva na oprez oko sadržaja Opisa i navodi neke razloge zašto. Kao prvo Bogović kazuje da je ovo KOSINJA netko mogao zabunom pročitati u brevijaru kao: Draga KOD SENJA. [4]Isto, str. 119. Potpuno neargumentirana i neakademska konstatacija, jer se na taj način ne može znanstveno promišljati. To što je netko mogao ili nije mogao, krivo je pročitao ili nije krivo pročitao 1695. godine zaista je izvan svake razine razgovora i analize. Tako možemo predložiti da je autor Opisa mogao pročitati umjesto KOSINJA: KOD SENJA, KOD SINJA, KOSOVA, KOSINJKA (vrh kod Petrinje i vrh u Benkovcu), itd. itd. Ovako se zaista ne može analizirati bilo koji povijesni izvor ili sadržaj.

Drugi Bogovićev argument za oprez jest povijesna činjenica po kojoj je nešto prije toga biskup Glavinić u Senju, Bribiru i Otočcu obavljao vizitaciju i svim kanonicima postavljao pitanje imaju li novi brevijar? Svi su odgovarali potvrdno. [5]Isto, str. 118. O čemu se ovdje radi? Nakon Tridentskog sabora 1545.–1565. godine [6]Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=62251, pristupljeno: 28.6.2022. moralo se prijeći na “nove brevijare”, a to bi u ovom konkretnom slučaju mogli biti Levakovićev brevijar iz 1648. godine tiskan u Rimu ili Paštrićev brevijar iz 1688. godine tiskan također u Rimu. To bi naravno izbacilo iz jednadžbe Kosinjski brevijar tiskan 1491. godine u Kosinju – jer su eto imali nove brevijare. Međutim biskup Bogović nigdje ne navodi vizitacije po Kosinju ili drugim mjestima netom oslobođenih od Osmanlija. Zašto ne? Jer takvih vizitacija naprosto nema, jer je Lika i Krbava oslobođena 1689. godine i ovaj Opis iz 1695. godine je prvi takav zabilježeni obilazak i vizitacija. Senj, Bribir i Otočac nikada nisu bili pod Turcima i sasvim je normalno da su svećenici u njima imali nove brevijare – no kakve to veze ima sa netom oslobođenim Kosinjem, Likom i Krbavom? Opis nam govori izrijekom kako ni jedno mjesto još nema izgrađenu crkvu (župe su organizirane, mise se služe u priručnim prostorijama i prostorima), pa čak ni Mušaluk najvećeg zaslužnika za oslobođenje Like i Krbave – popa Marka Mesića – nema crkvu. Jedino Perušić u cijeloj Lici i Krbavi ima izgrađenu crkvu. Ljudi tek prikupljaju građu, dogovaraju gradnju crkava. Zar je toliko suludo očekivati kako nisu imali novo propisane crkvene knjige, već su se koristili starim knjigama i onime što su imali – ako nisu imali niti crkve? I kakve to uopće veze može imati sa slobodarskim Senjom, Bribirom i Otočcem?

Zaključimo: Opis Like i Krbave iz 1695. godine prvorazredni je povijesni dokument, sadržajno točan i ispravan. Provjeravao sam ga geografski [7]Više u: Mance, I. (2013). Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak, Split., str. 65.-67., u novoj knjizi koja je u pripremi bit će obrađen i sadržajno. Ponovimo, Opis iz 1695. je vjerodostojan, točan, precizan i donosi cijeli niz zanimljivih i korisnih informacija, između ostalog i onu o Kosinjskoj tiskari. Ovo tvrdi u privatnom pismu Zvonimiru Kulundžiću i Stjepan Pavičić, koji je kako znamo naš istaknuti antropogeogarf i čija je knjiga “Seobe i naselja u Lici” najcjelovitija, najpreciznija i sveobuhvatna analiza ličke povijesne toponimije. govorimo o knjizi koja je nezaobilazno štivo svakom istraživaču bilo kojeg dijela ličke povijesti. Pogledajmo što Stjepan Pavičić piše Zvonimiru Kulundžiću, a vezano uz Opis Like i Krbave iz 1695. godine:

Drugu Kulundžiću, u Zagrebu, Buconjićeva 19. Uz Vaše pitanje o vjerodostojnosti navoda senjskoga biskupa Sebastijana Glavinića o historiji Like i Krbave mogu da Vam izjavim ovo: o te dvije pokrajine postoje mnogobrojne vijesti od početka 13. st. pa do konca 17. st. i iz drugih izvora. One donose opširne podatke o tim krajevima i sa strane toponimijske i historijske. Glavinićevi navodi ni u čem se ne razlikuju od tih podataka, jer ih je on svakako i poznavao. Najveću riznicu podataka o Lici imao je dakako senjski Kaptol, jer je Lika spadala pod Senjsku biskupiju, te je i taj Kaptol bio vjerodostojno mjesto za tu staru župu, zbog čega su se u njegovu arhivu čuvali parnični spisi sa toga tla. Senjski kaptol bio je upravo nosilac tradicije ličke, a Glavinić kao biskup Senjski morao je tu ličku predaju dobro poznavati. To je njega svakako i nagnalo da napiše svoj opis Like i Krbave 1696., kada su te dvije pokrajine osvojene od Turaka. Ja sam proučio i njegove podatke i navode drugih izvora, vagao sam ih pomno i došao sam do zaključka da je biskup Glavinić u svojim podacima potpuno pouzdan, osmišljajući svoje znanje o Liki i na zbirci senjskoga Kaptola i na tradiciji koja se tu čuvala i na svojoj načitanosti koju je stekao kao visoki crkveni poglavar toga kraja. Zagreb, 5.12.1958. Sa štovanjem. Prof. Stjepan Pavičić.

Pavičićevo pismo Kulundžiću 1. Izvor: Državni arhiv Osijek, Rukopisna ostavština Zvonimira Kulundžića. Signatura: ROZK-DAOS
Pavičićevo pismo Kulundžiću 2. Izvor: Državni arhiv Osijek, Rukopisna ostavština Zvonimira Kulundžića. Signatura: ROZK-DAOS

I ovdje je potpuno irelevantno da li je autor Opisa iz 1695. biskup Glavinić ili otac Martin ili netko treći. Sadržaj opisa po Stjepanu Pavičiću, jednom od vodećih stručnjaka za Liku, ličku povijest, toponimiju i antropogeografiju – dokument o kojem govorimo jest “u svojim podacima potpuno pouzdan” – što će opet reći da je i podatak o Kosinjskom brevijaru iz tog Opisa u potpunosti pouzdan povijesni izvor! Stoga do trenutka dok neki drugi povijesni dokument ili neka danas nepoznata, a značajna povijesna okolnost eventualno ne ospori Opis ili neki njegov dio – do tog trenutka mi mu moramo vjerovati i moramo prihvatiti kao povijesne istine ono što nam on donosi. Biskup Mile Bogović u svom istraživanju ni na koji način nije osporio niti jedno slovo predmetnog Opisa, niti jedan navod. I to je naprosto činjenica svakome onom tko pročita Opis iz 1695 i proanalizira predmetno Bogovićevo istraživanje.

Što imamo danas po tom pitanju, kakvi su službeni akademski stavovi? Citirajmo neke navode:

Glavinićevo autorstvo opisa Like i Krbave (Kratak i sažet opis Like i Krbave, dviju županija Kraljevine Hrvatske – Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Licae et Corbaviae descriptio) suvremena historiografija osporava. [8]Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22232, pristupljeno: 28.6.2022. Zar je toliki problem bilo dodati u on-line enciklopediji nešto poput: čime nije osporen i sadržaj Opisa u kojem se spominju tiskani Kosinjski brevijari.

Pretpostavka o tome da su u Kosinju tiskani prvotisci temeljila se na već spomenutom Glavinićevom latinskom spisu u kojem se spominje da su se u Kosinju u Bužanima tiskali Brevijari prije dolaska Turaka. Iako se taj spis u starijoj historiografiji pripisivao senjskom biskupu Sebastijanu Glaviniću istraživanja Mile Bogovića pokazala su kako on nije osobno posjetio Kosinj, čime se zapravo u pitanje dovodi vjerodostojnost navoda koji se u spisu pojavljuju. [9]Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 24. te na: … Continue reading Uvažena dr.sc. Andrea Radošević istaknuta je znanstvenica i stručnjakinja na području glagoljice. No u zadnjem broju Hrvatske revije posvećenom upravo Kosinju – piše u potpunosti nekritički, inzistirajući na nečem što jednostavno nije točno. Dr. Radošević navodi doduše knjigu biskupa Bogovića “Glagoljica bitna odrednica hrvatskog identiteta” iz 2019. godine – a u kojoj biskup Bogović prenosi svoj rad iz 1991. godine. Dakle radi se o jednom te istom istraživanju, u kojem ponovimo naprosto ničim nije osporen niti jedan dio sadržaja, teksta i navoda samog Opisa. Legitimno je postaviti pitanje zašto dr. Radošević 2022. godine, netočno navodi kako se tim Bogovićevim istraživanjem osporava i sadržaj?

U izdanju pretiska Kosinjskog brevijara iz 1991. godine dolazi i popratna knjižica sa radovima o tom brevijaru. U svom osvrtu na Opis Like i Krbave iz 1695. akademkinja Anica Nazor vrlo opširno obrazlaže Bogovićevo istraživanje iz 1991. godine, naslanjajući se na podatak o novim brevijarima u Senju, Bribiru i Otočcu, a čime i ona osporava zapis o starim brevijarima tiskanim u Kosinju. Dalje akademkinja Nazor zaključuje:

S obzirom na sve izneseno razumljiva je i Bogovićeva sumnja u to da se prvotisak glagoljskog brevijara može dovoditi u vezu s podatkom iz 17. stoljeća o Kosinju kao mjestu gdje su tiskani ilirski brevijari, upravo zato što biskup Sebastijan Glaviniću svojim izvornim spisima govori o novim brevijarima i o tome da je svećenike koje je poslao u Liku opskrbio djelomično brevijarima, obrednicima i drugim ilirskim duhovnim knjigama isprošenima u Rimu. [10]Više u: Nazor, A. (1991). Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 14.

Ponovimo opet. Mile Bogović u svom istraživanju nije osporio jedno slovo Opisa Like i Krbave iz 1695. Podatak iz drugih izvora u kojima biskup Glavinić obavlja vizitacije u Senju, Bribiru i Otočcu i zatiče nove brevijare nema apsolutno nikakve veze za netom oslobođenom Likom i Krbavom. Podatak kako Glavinić djelomično opskrbljuje svećenike koji odlaze u netom oslobođenu Liku i Krbavu novim knjigama iz Rima jest upravo to – dakle ne potpuno, ne za cjelokupnu uporabu – nego djelomično. Prema tome, tada se u Lici i Krbavi koristio dio novih crkvenih knjiga i očigledno dio starih crkvenih knjiga. Ne može se nikako drugačije argumentirati niti objasniti gornji navod. Tim više što i sam Bogović na drugom mjestu govori kako je dio svećenstva u unutrašnjosti tada imao stare crkvene knjige:

U svojim spisima on na više mjesta govori o glagoljskim brevijarima. Kada jednom poopćeno govori
o nedostatku knjiga kaže da je tijekom vizitacije naišao kod svećenika samo na četiri poderana
brevijara. Jamačno tu misli na svećenike u unutrašnjosti.
[11]Više u: Bogović, M. (1991). Glavinić protiv Glavinića. Mjesečnik Zvona, br. 5., Rijeka. To akademkinja Nazor ne navodi u svom radu.

Na ovakav ili sličan način, nekritički, neanalitički i ne baveći se izvornim tekstom Opisa pišu i govore mnogi drugi autori, prepisujući i navodeći naše istaknute i zaslužne znanstvenike. Cijeli je niz drugih istraživanja, radova i tekstova gdje možete pročitati kako je Mile Bogović osporio Opis Like i Krbave iz 1695. godine. Dakle zaključimo: uvaženi blagopokojni biskup Mile Bogović nije osporio niti jedno slovo predmetnog Opisa Like i Krbave i svi koji to navode i time pokušavaju anulirati Kosinjsku tiskaru iz tog Opisa – slučajno ili namjerno griješe. Sve zajedno 1. slučajnost?


2. Kosinjski prvotisak brevijara iz 1491.

Postavilo se pitanje koji bi to brevijar mogao biti, a o kojem se piše u Opisu iz 1695. Pošto za sve brevijare (osim prvog) znamo gdje i kada su otisnuti sve do nastanka Opisa iz 1695., odgovor se nametnuo sam od sebe. To su redom:

Prvotisak brevijara iz 1491. godine – nismo znali gdje je otisnut, objasnit ćemo zašto; Baromićev brevijar iz 1493. godine, tiskan u Veneciji; Brozićev brevijar iz 1561. godine, tiskan u Veneciji; Levakovićev brevijar iz 1648. godine, tiskan u Rimu i Paštrićev brevijar iz 1688. godine tiskan u Rimu. Dakle zdravom logikom ako za sve osim jednog znamo tko, kada i gdje ih je otisnuo onda Opis iz 1695. mora govoriti o tom jedinom za kojeg ne znamo gdje je otisnut. Tako je taj prvotisak brevijara iz 1491. godine dobio naziv Kosinjski brevijar.

Kosinjski brevijar 1491. Izvor: Kosinjska dolina i kosinjska glagoljička tiskara [12]Više na: https://www.croatianhistory.net/etf/kosinj.html, pristupljeno: 28.6.2022.

Problem sa tim prvim i najstarijim tiskanim brevijarom leži u činjenici što mu eto, kakve li 2. slučajnosti, nedostaje upravo zadnja stranica. Ta stranica je vrlo važna jer bi upravo na njoj trebao doći kolofon – odnosno zapis gdje i kada je knjiga otisnuta. Kako je ta zadnja stranica nestala iz te knjige nikada nećemo saznati, no činjenica jest da je taj primjerak u ruke njegovog prvog vlasnika Tesea Ambrogia Albonesija [13]Više na: https://en.wikipedia.org/wiki/Teseo_Ambrogio_degli_Albonesi, pristupljeno: 28.6.2022. došao vrlo očuvan i gotovo nekorišten. [14]Više u: Nazor, A. (1991). Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 7. Takav je i danas, te se čuva u Biblioteci Marciani.

Drugi problem leži u činjenici da se u literaturi uporno ponavlja kako imamo sačuvan samo jedan primjerak. To naprosto nije točno, jer eto imamo sačuvana dva nepotpuna primjerka. Prvom, gore opisanom i otisnutom na papiru iz Biblioteke Marciane nedostaje kalendar i zadnja stranica. Drugi iz Vatikanske biblioteke uvezen u Brozićev brevijar [15]Digitalizirano ovdje: https://digi.vatlib.it/view/Borg.ill.19, pristupljeno: 28.6.2022., otisnut je na pergameni i sadrži samo kalendar. Dakle nema apsolutno nikakvog govora da bi se jedna knjiga uvezivala na način da je pola knjige na pergameni, a pola na papiru. Inkunabule su često tiskane u nakladama 150 – 250 primjeraka, dijelom naklade na pergameni, dijelom na papiru – no uvijek i bez iznimke cijela knjiga je ili pergamentna ili papirnata. Stoga ovdje izvan svake sumnje govorimo o dva sačuvana primjerka, jedan papirni kojem nedostaje kalendar i zadnja stranica te jedan pergamentni od kojeg je ostao sačuvan samo kalendar.

Ovo je izuzetno značajan podatak. Ako je naklada Kosinjskog brevijara iz 1491. dijelom bila i na pergameni (koja je puno izdržljivija na habanje od papira) – a jest – onda to svakako ide u prilog činjenici da su neki svećenici mogli koristiti takve brevijare 200 godina kasnije, kako to stoji u Opisu Like i Krbave. Zašto se ovaj podatak ne koristi kao argument ZA Kosinj? Ovo se naprosto prešućuje. 3. slučajnost?

Ključna bojazan biskupa Bogovića i drugih koji ga nekritički citiraju jest pitanje kako jedna knjiga može izdržati 200 godina u svakodnevnom korištenju težačkih grubih žuljavih ruku popova glagoljaša? Kakva je to argumentacija? Kako mi znamo kakve su ruke imali popovi glagoljaši na kraju 17. stoljeća? No ako su i bile težačke, knjiga na pergameni – može izdržati i 500 godina. Kako to znamo? Vrlo jednostavno – pročitajte u sljedećoj točci.


3. Kolunićev zbornik iz 1486. i problemi s njime

Često spominjani Broz (Ambroz) Kacitić od plemena Kolunić kako ćemo vidjeti ključna je osoba u pozicioniranju naše prve tiskare u Kosinj. Prvi ga predlaže Zvonimir Kulundžić pronalazeći njegov potpis BROZ Ž(akan) na datumu 30.03. u kalendaru našeg Prvotiska (dakle Misala iz 1483.) – otisnuto slijepim otiskom, tj. otiskom bez boje (tzv. blinddruck). Takvih slijepih otisaka ima još u Prvotisku, a njima ćemo se baviti kasnije. Kako je Kulundžić utvrdio da bi to bio upravo taj čovjek? Jednostavno zato što se upravo na takav način potpisao i u zborniku kojeg je on radio, po njemu nazvanom: Kolunićev zbornik iz 1486. godine.

Zapis Broza Kacitića od plemena Kolunića u Kolunićevom zborniku 1486. Izvor: Arhiv HAZU. Signatura: III a 51

Radi se dakle o rukopisnoj (ne tiskanoj) knjizi u kojoj se Broz Kacitić na jednom mjestu i potpisuje, pa na gornjoj slici stoji:

I°se  knige  i°siju  rubriku  p

isahь  ja  Brozь  žakanь  b

udući  v°redu  e(va)nj(e)lskomь

z°Bužanь  o(d) °Kacitićь  z°Du

bovika  plemenemь  Kolun

ićь komu  esu  grisi  boga

tstvo  grobь  otočaćstvo

……………..

Ako se taj čovjek potpisuje kao BROZ Žakan u njegovom zborniku 1486., ako je taj čovjek kako sam kaže iz Dubovika koji je izvan svake sumnje u Kosinju [16]Dubovik je izvan svake sumnje lociran negdje na području zaselka Vukelići u današnjem Donjem Kosinju, dakle ako je taj čovjek kosinjan – koji je živio i radio isključivo u kosinjskom i otočkom kraju do zabilježeno 1505. godine,[17]Da je 1505. godine primljen za javnog bilježnika na Rabu detektirao je u svom istraživanju fra. Petar Runje. Više u: Runje, P. (1988). Ambroz Kacitić iz Dubovika rodom Kolunić javni bilježnik. … Continue reading a potom ga pronalazimo sa tim istim prepoznatljivim potpisom i u slijepom otisku našeg Prvotiska – što bismo trebali zaključiti gdje je otisnuta naša prva tiskana knjiga 1483. godine? Vjerojatno u Veneciji ili Roču (ovo je ironija) – jer eto imamo izvorni povijesni podatak da je naša druga tiskana knjiga 1491. godine otisnuta u Kosinju.

Međutim i ovdje su se pojavili problemi o kojima ćemo govoriti u točci vezanoj uz slijepe otiske, a sada se zadržimo na Kolunićevom zborniku. Dakle rijetko gdje (ako igdje) možete pročitati kako je Kolunićev zbornik napisan na pergameni. I ne samo to. Izvan svake sumnje Kolunićev zbornik gorio je u požaru, što se jasno vidi po njegovim spaljenim stranicama. Ovo nigdje ne možete pročitati. Vrlo je vjerojatno gorio u požaru Senjskoga arhiva 1825. godine. Isto tako promijenio je cijeli niz vlasnika, mnogi su se u njemu potpisivali – latinicom na str. 179. desno, okomito preko cijele stranice tiskanim slovima piše: OVA KNIGA E MENE P(opa) PETRA. Dosta stranica mu je pokidano i necjelovito, u jako lošem stanju i dan danas čeka restauraciju u Arhivu HAZU. Svatko ga može osobno pogledati i pregledati uz prethodnu najavu, i osobno se uvjeriti o ovome. I uz sva ta oštećenja, požar, odlomljene i pokidane listove taj kodeks i danas živi, gotovo 540 godina od njegovog nastanka. Ali list pergamene mastan je, težak i debeo poput nekoliko listova papira. Ako je ta knjiga tako pokidana, izgorena i oštećena preživjela gotovo 540 godina – zašto ne bi neki Kosinjski brevijari na pergameni mogli biti u uporabi 200 godina nakon izrade? Ovdje leži veliki problem s prešućivanjem činjenice kako je dio naklade Kosinjskog brevijara bio i na pergameni.

Ovdje dolazimo do zapanjujućeg podatka koji u ovom tekstu prvi puta uopće možete pročitati, a detaljnije će biti razrađen u novoj knjizi o Kosinjskoj tiskari. Uz sva ta oštećenja Kolunićevog zbornika, upravo i jedino na stranici njegovog zapisa, pazite dobro – upravo i jedino na toj stranici – netko je precizno škarama ili nožem odrezao oko 1/4 stranice. Pogledajmo sliku.

Kolunićev zbornik. Arhiv HAZU. Fotografirao Mance, studeni 2021. godine

Stranica koja na slici stoji u zraku je upravo ta stranica s zapisom Broza Kolunića – jasno se vidi precizno obrezivanje stranice. To se dogodilo prije latinske transliteracije Kolunićevog zbornika u izdanju HAZU 1892. godine – jer tamo na tom mjestu stoji “nedostaje pola retka”. [18]Više na: https://glagoljica.hr/?knjige=i&id=577522, pristupljeno: 28.6.2022. Prema dimenzijama stupaca Kolunićevog zapisa rekli bismo kako zaista nedostaje samo pola retka – no to nikada nećemo znati. Zašto? Prema veličini stranice nje zaista nedostaje oko 1/4 i mi ne možemo znati da li je tu nešto, negdje i na neki način još bilo napisano. No sasvim je legitimno pitanje zašto se u jednoj knjizi koja je gorila u požaru, kojoj je poderano i pokidano dosta stranica, koja se doslovno raspada – zašto se u njoj baš i samo na jednom mjestu nešto reže i to baš na stranici zapisa Broza Kolunića? 4. slučajnost? Ova je knjiga napisana tri godine nakon dotiskivanja našeg Prvotiska. Da li je ovdje Kolunić nešto i o tome mogao napisati pa je to odrezano ili nije pisalo ništa, nikada nećemo saznati. Prisjetimo se kako papirnatom primjerku Kosinjskoga brevijara nedostaje upravo najvažnija zadnja stranica.


4. Kosinjski odlomak rukopisnog misala iz 1474. godine

Nedavno je detektirana jedna izuzetno značajna činjenica za kosinjsko glagoljaštvo općenito. 40 godina poznat je glagoljski ulomak iz Ljubljane ili glagoljski ulomak iz Podbrezja – koji donosi i jedan vrlo važan zapis. O svemu detaljno možete pročitati OVDJE.

Ovaj rad je do danas samo preko Facebooka pregledan preko 45.000 puta, objavljen je na nekoliko portala, a izaći će vjerujemo i u jednom hrvatskom znanstvenom časopisu. Na svemu se svim čitateljima od srca zahvaljujem. Zašto je važan Kosinjski rukopisni (ne tiskani jer tiska nema još stoljeće) već rukopisni glagoljski misal? Prvo, Kosinju se prigovaralo kako nema glagoljsku tradiciju, a ovime se pokazalo da ima tradiciju 109 godina prije prve tiskare. Drugo i važnije leži u sljedećem. Istraživači se danas slažu kako je Misal kneza Novaka iz 1368. poslužio kao glavni predložak po kojem je uređivan, slagan i pripreman Prvotisak. No istraživači govore kako on nije jedini, te da se koristila i još jedna (ili više njih) danas nepoznatih glagoljskih knjiga. I evo je – to je možda upravo ovaj Kosinjski rukopisni misal iz 1374. – a što će se vjerujemo u nekim novim istraživanjima pokazati ili opovrgnuti. Nakon što je ovo predloženo, reakcije nije trebalo dugo čekati.

Prvo prilažemo komentar sa Facebooka gosp. Jurja Lokmera koji se prenosi u cijelosti.

Komentar Jurja Lokmera na Kosinjski rukopisni misal iz 1374. godine

Gospodina ne poznajem osobno, no koliko se može pronaći na internetu radi se stručnjaku za glagoljicu i glagoljaštvo, čovjeku koji je napisao i objavio puno radova na temu glagoljice što možete vidjeti OVDJE, počasnom građaninu Senja što možete pročitati OVDJE, “bratskom zmaju” tj. članu Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja itd.

Naravno kad vam stručnjak takvog kova napiše ovako nešto – očito ste negdje zeznuli i pogriješili. Pa sam prvo gosp. Lokmeru objasnio kako rad nije napisao Kosinj konzalting – moja tvrtka, nego moja malenkost – Ivan Mance te sam zamolio pojašnjenje kome je poznato i gdje je objavljeno da je ulomak iz Podbrezja zapravo Kosinjski rukopisni misal? Odgovor nikada nisam dobio. Potom sam na drugom mjestu opet pitao gosp. Lokmera to isto i isprovocirao na žalost Facebook sukob – no odgovor nisam dobio. Dobio sam komentar kako “u svojoj zaluđenosti Kosinjem ne vidim njegovu znanstvenu neutemeljenost u smislu prve tiskare” – tako nešto. Moj stil nije nepristojna rasprava i uvrede, uvijek komuniciram pristojno i civilizirano, nadam se i argumentirano. Žao mi je negativne reakcije gosp. Lokmera i ovom prigodom se još jednom ispričavam gosp. Lokmeru ako sam ga bilo čime nenamjerno uvrijedio. No kada jedan stručnjak za glagoljicu poput njega nešto napiše, onda čitatelj tome vjeruje. Žao mi je što moram jasno reći kako je gosp. Lokmer u ovom komentaru izrekao neistinu. Nikakvom uskom krugu stručnjaka to nije bilo poznato, nitko niti pomišljao nije o ubikaciji tog ulomka, 40 godina koliko se za njega zna od kad je pronađen u Sloveniji – naziva se ulomak iz Ljubljane ili ulomak iz Podbrezja – nema spomena o Kosinju, do mog istraživanja. Nipošto nije bitan Ivan Mance, nego se postavlja pitanje zašto na ovako nekorektan i neistinit način komunicira jedan stručnjak za glagoljicu? Kome je u interesu anuliranje i poništavanje svakog i najmanjeg mogućeg traga, novosti, dokaza o kosinjskome glagoljaštvu? Odmah nakon toga konstatacija – kako to nije čvrst dokaz Kosinjske tiskare. To se zaista nigdje ni ne pomišlja tvrditi. Ovdje se radi o još jednom povijesnom elementu koji ukazuje na Kosinj, a ne o čvrstom dokazu. Elementu za koji nitko do eto ovog istraživanja nije znao. No očito je Kosinjska tiskara – iz nekog razloga trn u oku. 5. slučajnost? Ostatak komentara gosp. Lokmera – procijenite sami.

Druga situacija dolazi iz pera koji potpisuje dr.sc. Andrea Radošević. Radi se, kako je već rečeno, o vrhunskoj stručnjakinji za glagoljicu i glagoljaštvo, znanstvenici koja se bavi istraživanjem upravo glagoljice i glagoljaštva. Uz cijeli niz objavljenih radova, njen doprinos je već danas izniman, a pred njom su još desetljeća rada i novih spoznaja. Za svaku pohvalu. Dr. Radošević dva mjeseca nakon mene, nakon što je moj rad samo na Facebooku pregledalo 45.000 ljudi, donosi u svom radu isto što i ja. Ubicira taj glagoljski fragment u Kosinj. Kakve li zanimljivosti da 40 godina nitko ništa i onda eto nas dvoje u dva mjeseca – ja na moju sreću nešto ranije. No ono važnije, potom dr. Radošević navodi sljedeće:

Zbog oštećenosti fragmenta nije posve jasno da li pop Juraj 1374. kupuje ili prodaje misal, no gotovo bez sumnje možemo reći kako se misal u tom kraju ili koristio do 1374. godine kada je prodan ili je pak upravo tada kupljen za liturgijske potrebe. [19]Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 20. te na: … Continue reading

Da pojasnimo, taj dio teksta zaista nedostaje u zapisu, ja predlažem i vjerujem solidno argumentiram sljedeće: Ljet  g(ospod)n(i)h  1370.  t(e)r  4.  kada /kuplene biše te k/nige  pop  Juraj  u  Srak(o)vini  stoe (crveno nedostaje i predstavlja moj prijedlog).

Zapis na glagoljskom fragmentu prof. Janeza Zora. Izvor: Arhiv nadbiskupije u Ljubljani

Dr. Radošević bolje od svih nas zna kako nemamo primjera u kojem bi se u nekom usputnom zapisu glagoljskog kodeksa (rukopisnom ili tiskanom) obilježavala ili upisivala prodaja tog kodeksa sa opisom ljudi, prostora i događaja onog mjesta iz kojeg se kodeks prodaje. Dakle takav primjer ne postoji. Knjige su tada vrijedile suhog zlata, Novakov misal prodan je iz Ličke Ostrovice u Nuglu (Roč) 1405. godine za 45 dukata – neki znanstvenici tvrde kako se za taj iznos tada moglo kupiti manje kmetsko selo – skupa sa kmetovima i objektima. Naravno da zapis te 1405. godine govori o Roču, svećenicima, plemenitim ljudima i događajima iz Roča – a ne o Ličkoj Ostrovici i ljudima iz nje. Zapis samo na početku kazuje kako su knjigu kupili od “Petra, sina kneza Novaka” – što je i sasvim pristojno pripomenuti. Ljudi su prije 500 godina funkcionirali, razmišljali i živjeli isto kao i mi danas – samo tehnološki nazadnije. I zašto bih ja vama od kojeg kupujem za suho zlato neku knjigu dozvolio da vi u nju upisujete kako ste mi ju prodali i što se tada događalo u vašem kraju? Tko bi se na kraju hvalio prodajom takvog skupocjenog blaga, poput ondašnje knjige? To je bila sramota – a ne pohvala. Kupnja s druge strane jest za svaku pohvalu jer kupnjom neke knjige unaprjeđujem život naših mještana, vjernika, ljudi, napravili smo nešto korisno. To ćemo i upisati u toj našoj knjizi, spomenuti ljude i mjesto za koje smo knjigu kupili itd. Ovakvih primjera je više nego dovoljno – doslovno svaki kodeks koji ima takvu vrstu zapisa – bez iznimke govori o kupnji knjige, opisujući ljude, događaje i prostor u koji je knjiga kupljena. Bez iznimke i sasvim logično, zar ne?

Zašto onda u ovom eto novo otkrivenom kosinjskom slučaju predlagati bez podloge u literaturi nešto drugačije? Znate zašto? Jer ako je knjiga prodana iz Kosinja 1374. godine – tada nema kosinjske glagoljske tradicije do tiskare i jasno nema mogućnosti da ta knjiga možda bude onaj “nepoznati predložak” za izradu Prvotiska – jer je jednostavno tada u Kosinju nije bilo. Vrlo zanimljiv stav dr. Radošević kojim se eto odmah u korijenu želi sasjeći bilo kakva mogućnost daljnjih istraživanja oko Kosinjskog rukopisnog misala iz 1374. godine i Kosinjske tiskare iz 1483. godine. 6. slučajnost?

Na sreću Kosinja – možemo sa velikom sigurnošću reći da je ta knjiga kupljena 1374. godine u Kosinj i za Kosinj, vjerojatno s pisarskog područja Krbave. Potom taj zapis govori o kosinjskim crkvama, svećenicima, plemenitim ljudima, kosinjskome vinu – i postaje jedan od najstarijih zapisa o životu Kosinja i kosinjana uopće. Ovaj rukopisni Kosinjski misal iz 1374. stoga je vrlo značajan u daljnjim naporima i istraživanjima vezanim uz kosinjsko glagoljaštvo općenito – ali i uz promišljanje o Kosinjskoj tiskari.


5. Slijepi otisci u Misalu iz 1483. – našem Prvotisku

Naprosto zapanjuje kako su slijepi otisci zanemareni u istraživanjima i još važnije – pri čuvanju i restauriranju sačuvanih primjeraka naše prve tiskane knjige.

Prvo, imamo problem sa brojem sačuvanih primjeraka – jer ćete u literaturi uredno pročitati kako je sačuvano 11 primjeraka, od čega je nešto njih (negdje se kazuje 5, negdje 6) – nepotpuno. To naprosto nije točno – na što nas upozorava prof.dr.sc. Darko Žubrinić, koji prvi ispravno navodi kako je sačuvano 12 primjeraka. [20]Više na: https://www.croatianhistory.net/etf/1483.html, pristupljeno: 30.06.2022. Ne, nije otkriven ni jedan novi primjerak, nego se eto uporno ponavljaju netočni podaci.

Analizirajući i prikupljajući materijale iz svih sačuvanih primjeraka Prvotiska za potrebe istraživanja nove knjige o Kosinjskoj tiskari, utvrđeno je sljedeće: Niti jedan primjerak nije potpun i svakom nešto nedostaje. Najpotpuniji je primjerak iz Sankt Peterburga u Rusiji, kojem nedostaje samo jedna stranica. Neki primjerci su prilično fragmentirani, najmanje je sačuvan primjerak iz Gradske knjižnice grada Zagreba koji ima samo 7 listova, odnosno 14 stranica. Osobno sam na Wikipediji uredio taj dio teksta o primjercima i signaturama naših 12 sačuvanih Prvotisaka:

Sačuvano je dvanaest nepotpunih primjeraka, od kojih se sedam čuva u Hrvatskoj. Dva u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signature: RI-4°-62a i RI-4°-62b), dva u knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (signature: Ink.-II-14a i Ink.-II-14b), jedan u samostanu Franjevaca trećoredaca glagoljaša sa Ksavera u Zagrebu (signatura: Sign. II, A, 1.), jedan u Dominikanskom samostanu na otoku Braču te jedan u Gradskoj knjižnici grada Zagreba. Izvan Hrvatske čuva se pet primjeraka. Jedan u Kongresnoj knjižnici u Washingtonu (signatura: BX2015.A5 R6 1483), jedan u ruskoj Nacionalnoj knjižnici u Sankt Peterburgu (signatura: Берч. 1), jedan Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču (signatura: Ink.1.D.14) te dva primjerka u knjižnici u Vatikanu (signature: Inc. II 733 i Inc. II 744). [21]Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Misal_po_zakonu_rimskoga_dvora, pristupljeno: 30.06.2022.

Od tih 12 primjeraka, kolofon, odnosno zadnju stranicu sa zapisom kada je Prvotisak otisnut (u kojem ne piše i gdje je otisnut – pa se stoga i lome koplja oko toga gdje je bila naša prva tiskara) ima njih 7, dok je osmom ta stranica naknadno napisana rukom. Radi se o drugom Vatikanskom primjerku, signature Inc. II 744. Taj rukopisni kolofon, eto zbog zanimljivosti i činjenice da to ne možete pronaći na netu, već samo naručiti i platiti – donosi se na sljedećoj slici.

Naknadno rukom napisana zadnja stranica s kolofonom na Vatikanskom primjerku. Izvor: Biblioteca Apostolica Vaticana, signatura: Inc. II 744.

Uglavnom danas imamo sačuvano 12 nepotpunih primjeraka našeg Prvotisaka, a ne 11.

Drugo, i važnije su slijepi otisci u Prvotisku. Kulundžić je pronašao, kako je već rečeno, slijepi otisak GBDKG BROZ Ž kod datuma 30.03.1483. u kalendaru Prvotiska. Svu problematiku oko analize tog slijepog otiska, pročitat ćete u novoj knjizi o Kosinjskoj tiskari. Ono što je ovdje važno jest već spomenuta činjenica kako je RO u BROZ Ž slabo vidljiv na svim primjercima u vremenu analize Zvonimira Kulundžića. Tih 1960-tih nisu imali niti približne informacijske alate kao mi danas, pa se eto moglo nagađati, lamentirati, filozofirati. Kulundžića su ovdje doslovno – razapeli. 7. slučajnost?

On je s druge strane napravio dvije kardinalne pogrješke – prvo je analizirao i transliterirao dio zapisa GBDKG nudeći dva rješenja – oba u potpunosti neutemeljena u literaturi. To je trebao zanemariti jer je nebitno za ono ključno – a to je BROZ Ž – koji je itekako utemeljen u literaturi. Drugo, zbog zaista slabe vidljivosti RO u BROZ bilo je u to vrijeme gotovo nemoguće suvislo dokazati da li je to BROZ ili nije. Julije Derossi je tu bio najbliže radeći izmjere prostora i dimenzija slova RO i nekih drugih, te nudeći moguće kombinacije – na tehnološkoj razini njegovog vremena 1980-tih godina. [22]Više u: Mance, I. (2013). Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak, Split., str. 84.-85. Međutim, Kulundžić je reagirao preburno na ta razvodnjavanja BROZ-a žakna – čime je bio na neki način ekskomuniciran iz tadašnje znanosti. Neću vam govoriti o mojim iskustvima i borbama s Kosinjem u akademskoj zajednici – samo ću reći da je kultura komunikacije presudna.

U novoj knjizi sve će biti detaljno objašnjeno oko informacijskog istraživanja u kojem su analizirane sve kombinacije pojedinačnih glagoljskih slova i parova “dva po dva” – koji bi mogli dimenzijama sjesti u siglu BROZ na mjesto RO. Reći ćemo ovako – s velikom sigurnošću danas možemo kazati da se u sigli GBDKG BROZ Ž nalaze upravo slova BROZ. Ako je tome tako, to je gotovo sigurno potpis/trag našeg kosinjana Broza (Ambroza) Kacitića od plemena Kolunića. Ovdje po prvi puta donosimo samo završetak tog istraživanja, prikazujući siglu u originalu – i sa umetnutim slovima RO iz drugih pozicija u Prvotisku. Pazite – ni na koji način u ovu sliku nije intervenirano, dakle radi se o slovima iz iste knjige, istih dimenzija, istih omjera. Slova su samo prebojana u crno-bijelo te im je povećana transparentnost (prozirnost) – da bi se dobio privid slijepog otiska. Sve ćete detaljno, precizno i sažeto pročitati u novoj knjizi – uz popratnu analizu svega što je gore navedeno.

Slijepi otisak GBDKG BROZ Ž, slika gore izvorna Kulundžićeva bez intervencije, slika dolje intervencija opisana u tekstu. Izvor: Rukopisna ostavština Zvonimira Kulundžića iz Državnog arhiva u Osijeku, signatura: ROZK – DAOS; vlastiti izvor.

Tako da danas s velikom vjerojatnošću možemo kazati – zahvaljujući isključivo informacijskim alatima – ovdje se krije potpis našeg kosinjana Broza Kacitića. I ne samo to – u svim ostalim danas poznatim slijepim otiscima u Prvotisku također se krije, ne potpis – nego ciljano ostavljeni trag Broza Kacitića od plemena Kolunića. Kako smo do toga došli, detaljno možete pročitati OVDJE. Ovo je izuzetno značajno i opet molim – pročitajte.

No analiza slijepih otisaka gura se u stranu. O tome se ne piše, to nije tema, na to se odmahuje rukom (osobno sam to doživio puno puta). Nije problem u tome da li to netko razumije ili ne. Niti je problem u tome da li informatiku netko prihvaća kao znanstvenu analizu ili ne. Nisu ni problem informatičari koji (kao i mnogi drugi u svojim strukama) misle kako je informatika jedina važna. Naravno da nije i ništa od toga nije problem. No veliki je problem u tome što se ova analiza ne smatra znanstvenom analizom. Zašto? Zato što stručnjaci koji se bave glagoljicom teško ili nikako prihvaćaju interdisciplinarnost teme naše prve tiskare – tj. činjenicu da se time ne moraju ekskluzivno baviti samo “glagoljaši” ili stručnjaci za hrvatski crkvenoslavenski jezik. Istini za volju mora se reći da su se upravo stručnjaci za “glagoljicu” najviše i bavili njom. Sasvim logično. No ovom temom mogu se i moraju baviti i: povjesničari, crkveni povjesničari, informatičari, kartografi, statističari, tipografi i mnogi drugi. Niti jedna struka sama za sebe ne može dati odgovore na ovako složena pitanja, obavijena velom povijesne tajne. Stoga ako imamo, a imamo primjere gdje su ljudi doktorirali na metodama informacijske izmjere glagoljskih knjiga i ti ljudi danas predaju redovito na fakultetima – onda to jest legitimna znanstvena metodologija koja se može i mora uvažiti. To je jednostavno tako, prihvaćao to netko ili ne. Prema tome informacijska izmjera slijepih otiska u prvotisku iz 1483. – našoj prvoj tiskanoj knjizi jest znanstvena metoda koja može dati barem dio odgovora na neka pitanja.

Drugi i daleko veći problem leži u činjenici kako su gotovo svi slijepi otisci u svih 12 sačuvanih primjeraka Prvotiska naprosto uništeni. Ovo zaista nije bila ničija namjera, nego čisto neznanje. Znate zašto? Zato što za te slijepe otiske ljudi koji su stručnjaci najviše razine – jednostavno nisu znali. Naši sačuvani Prvotisci morali su se u nekom periodu restaurirati. To je definitivno jedini način njihova čuvanja za nove generacije. Bogu hvala da je tako te da imamo alate i metode kojima se to radi. Međutim, restauratorima nitko nije pripomenuo da moraju paziti na pozicije slijepih otisaka. Zašto? Ponovimo – ljudi koji čuvaju naše Prvotiske za to jednostavno nisu znali. Osobno sam se u to uvjerio, kako kod nas – tako i vani. Jedan primjer: u jednoj instituciji zamolim snimak jednog slijepog otiska i opišem precizno poziciju, dobijem e-poštom snimak vodenog žiga proizvođača papira na sredini tog lista. Nećemo dalje primjere niti ćemo upirati prstom u nikoga, ljudi zaista ne znaju za slijepe otiske u Prvotisku.

Tako oni primjerci koji su restaurirani prije recimo 50-tak godina imaju nešto bolje sačuvane slijepe otiske – radi nešto lošije restauratorske tehnologije, dok primjerci Prvotiska koji su restaurirani u novije vrijeme – gotovo uopće nemaju sačuvane slijepe otiske – opet radi puno naprednije restauratorske tehnologije. Na to jednostavno nije nitko pazio. Niti oni koji čuvaju te knjige – niti oni koji su ih restaurirali. U OVOM već spomenutom radu možete pročitati sve o slijepim otiscima (i njihovim pozicijama) u našem Prvotisku, pa svatko od nas može provjeriti kvalitetu i vidljivost slijepih otisaka u sačuvanim primjercima Prvotiska, barem u našim institucijama. Uglavnom, odgovorni nisu pojma o tome imali, niti su to smatrali iole važnim. Zašto? Jer se o tome ne piše i ne govori u literaturi, iz gore navedenih razloga. No sasvim je legitimno pitanje da li je to 8. slučajnost?


6. Zapis žakna Jurija u Novakovom misalu i problemi oko tog zapisa

Ne ulazeći u problematiku Istarske teze (Roč, Izola ili negdje drugdje u istarskoj unutrašnjosti) o našoj prvoj tiskari – detaljno ćete pročitati u novoj knjizi – do tada ovdje donosimo neke od najvećih, najvažnijih i najznačajnijih problema oko razvodnjavanja Kosinjske tiskare. Krenimo redom.

Rekli smo već, Misal kneza Novaka ili Novakov misal, rukopisna je knjiga iz 1368. godine (ne 1386. kako često nečijim tipfelerom možete pročitati on-line) koju je knez Novak Disislavić napisao u Ličkoj Ostrovici te godine. Sasvim je jasno da je to bila Krbavska biskupija u to vrijeme – pod koju je btw. tada potpadao i Kosinj, sasvim je jasno da je Lička Ostrovica bila na granici Like i Krbave (ipak u Lici), sasvim je jasno da je knez Novak bio gospodar i Nina u Dalmaciji, sasvim je jasno da je ta knjiga prodana u istarski Roč od njegovog sina Petra 1405. godine. No Novakov misal nije ni ninski, ni krbavski, niti do 1405. godine ročki – već je LIČKI. Zašto? Zato što je glavno sijelo kneza Novaka bila njegova Lička Ostrovica gdje je najvjerojatnije i sastavljao tj. pisao taj Misal. U čemu je problem sa spomenom Like vezano uz Novakov misal? O svemu će se govoriti, Krbavi, Ninu, Roču – no o Lici ni slova. Svima je jasno da se ovdje radi o Krbavskoj rukopisnoj školi za koju imamo jasne tragove u literaturi. Dakle u Krbavi su se pisale i prepisivale knjige u 14. i 15. st. No isto tako činjenica jest da je knez Novak iz Ličke Ostrovice te da je fragment iz Podbrezja u biti knjiga iz ličkog Kosinja. U čemu je problem s Likom? U tome što se u kombinaciji Like i prve tiskare može raditi isključivo o Kosinju. Zato spominjanje Like valja izbjegavati uvijek. Primjer: u literaturi znamo za tzv. glagoljski rukopisni Zbornik Tomaša Petrinića iz 1503. Bez iznimke se tako govori, uz napomenu kako je Tomaš Petrinić iz Buške župe. Što to znači prosječnom čitatelju? Ovdje jasno donosimo kako se radi o: Kosinjskom rukopisnom zborniku Tomaša Petrinića iz 1503. godine. Toma Petrinić ga je napisao u Banj Dvoru, danas kosinjskoj Mlakvenoj Gredi (više o velikom i prevažnom Banj Dvoru OVDJE), za potrebe brinjskog svećenstva. O svemu detaljno u novoj knjizi o Kosinjskoj tiskari. Ovo apsolutno nigdje ne možete pročitati, osim vrlo sramežljivo u radu dr. Radošević:

Druga knjiga usko povezana s Kosinjem odnosi se na Zbornik Tomaša Petrinića iz 1503. Buški pop Tomaš Petrinić sastavlja zbornik za gatanskoga svećenika Matiju Gašćanina ki tada biše držitel crikve svete Marije v Elovici i arhiprvad Brinski. [23]Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 20. Nije dakle usko povezana s Kosinjem već je kosinjska. Isto tako Matija Gašćanin nije gatanski nego brinjski svećenik. 1503. godine Brinje je bilo zasebna tzv. Brinjska župa. [24]Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9533, pristupljeno: 02.07.2022.

Još jedan primjer: 1372. Novak se navodi da je Disislavić od Ostrovice od roda Mogorovića. [25]Više na: https://stin.hr/novakov-misal/lenta.html, pristupljeno: 01.07.2022. U čemu je problem napisati od Ostrovice Ličke? Da li je navedeno izbjegavanje bilo kakvog spomena Like i/ili Kosinja 9. slučajnost?

Vrlo je važan taj naš Novakov rukopisni misal iz 1368. godine, jer u njemu imamo neke zapise o prvoj tiskari i za njega znamo da je glavni predložak po kojem je uređena naša prva tiskana knjiga. On je služio u redakturi prvotiska [26]Više u: Pantelić, M. (1967). Prvotisak glagoljskog misala iz 1483. prema Misalu kneza Novaka iz 1368. Radovi Staroslavenskog instituta, Vol. 6 No. 6, str. 5.-108., govori se da su po njemu napravljena i slova za Prvotisak. Većina istraživača se oko svega navedenog slaže.

Idemo sada onako narodnim jezikom. Tko god i gdje god je odlučio tiskati i bio je eto sklopom povijesnih okolnosti prvi u nas, znao je za predivni Novakov misal. Taj netko odabrao je Novakov misal iz nekog nepoznatog razloga – a koji je onda morao u Veneciju da bi po njemu najveći ondašnji majstori izlili slova neke njima nepoznate glagoljice. Tu nastupa zapis žakna Jurija iz Roča. To je prvi i najstariji zapis u Novakovom misalu, napisan rukom od strane našeg Jurija, a koji je Juri zapisao 26.06.1482. i koji glasi:

Vita, Vita, štampa naša gori gre. / Tako ja oću da naša gori gre. / 1482. meseca ijuna 26. dni / to bě pisano v grade Izule. /To pisa Juri Žakan iz Roča. / Bog mu pomagai i vsem ki mu dobro otě. [27]I ovdje vidimo tipfeler kako je Novakov misal iz 1386. Ipak je 1368. Autori Istarske enciklopedije ipak ispravno navode da “nije poznato kako je i zašto 1482. bio u Izoli.” Više na: … Continue reading Nećemo ovdje ulaziti u analizu Istarske teze o svemu pročitajte u novoj knjizi o Kosinjskoj tiskari. međutim, činjenica je kako mi danas ne znamo što je Juri radio u Izoli (najbližem morskom putu prema Veneciji ili iz Venecije) u lipnju 1482. godine (8 mjeseci prije dovršetka tiskanja Prvotiska). Znamo isključivo to što nam njegov zapis donosi u Novakovom misalu. Već po tom zapisu jasno je kako je Juri žakan znao za plan i organizaciju rada naše prve tiskare. Ništa drugo ne znamo. Da li je ovaj zapis dovoljan da bismo prvu tiskaru ubicirali u Roč – jer je Juri iz Roča, ili u Izolu – jer je Juri ovo napisao u Izoli? Promislite sami.

Međutim ovdje imamo nekoliko puno većih problema. Pogledajmo strukturu zapisa u Novakovom misalu vezano uz vrijeme njihova nastanka.

Dinamika zapisa na zadnjoj stranici Novakova misala. Izvor: vlastiti

Dakle Juri žakan upisao se prvi, “Onaj neko” upisao se drugi šest mjeseci kasnije (točka 1. i 2.) i tako redom. Ta dva zapisa nikakve veze nemaju jedan s drugim. Nije ih pisala ista osoba, nisu pisani u isto vrijeme. Da ovu fotografiju pokažemo nekome iz Finske ili Brazila i pitamo da li su rukopisi 1. i 2. isti – rekao bi NE. Dakle, ne morate znati što tu piše – da li je font isti, da li su rukopisi jednaki u točkama 1. i 2.? Dijete bi odgovorilo – nisu.

Zapis br. 2. vrlo je značajan – možda i važniji od zapisa žakna Jurija. Tu piše, uz veliko stilizirano slovo V desno od teksta i ruku koja pokazuje na riječ mjeseca lijevo od teksta, sljedeće:

Č * U * O * B (=1482.)

To pisa on njeko.

Mjes(e)ca novembra

dni 15. ja ja ja ja ja

……..

Pogledajmo i uvećani zapis 2., crno-bijelo:

Zapis “Onog nekog” sveden na crno-bijelu fotografiju. Izvor: vlastiti.

Što se događa s ova dva zapisa? Uporno se svode na jedan, prikazuju kao jedan – kao zapis žakna Jurija. Navedimo nekoliko primjera:


Matica hrvatska. [28]Više na: https://www.matica.hr/media/uploads/zbivanja/2021/2021.02.21.dan_hrvatskog_glagoljastva.pdf, pristupljeno: 02.07.2022. Obratite pažnju na sliku na str. 7.

Fotografija iz brošure vezane uz Dan hrvatskog glagoljaštva. Izvor: Matica hrvatska.

Matica hrvatska jedna od najcjenjenijih i najstarijih institucija u hrvatskoj sastavlja brošuru za Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva i stavlja ovaj prikaz zapisa žakna Jurija.


Mozaik knjiga. [29]Više na: https://mozaik-knjiga.hr/wp-content/uploads/2020/07/0720-KAT-MISAL-KNEZA-NOVAKA-20-str-LOWRES-1.pdf, pristupljeno: 03.07.2022. Obratite pažnju na sliku na str. 13.

Fotografija iz reklamnog letka luksuznog izdanja faksimila Misala kneza Novaka iz 1368. Izvor: Mozaik knjiga.

Mozaik knjiga napravio je i objavio luksuzno izdanje Misala kneza Novaka u suradnji sa najcjenjenijim hrvatskim stručnjacima. Radi se o najskupljoj knjizi u Hrvatskoj, cijena 20.000kn. Sve sjajno, osim gornjeg.


Mozaik knjiga. [30]Više na: https://mozaik-knjiga.hr/wp-content/uploads/2022/04/0322-KAT-Misal-PZRD-BROSURA-20-STR-lowres.pdf, pristupljeno: 02.07.2022. Obratite pažnju na sliku na str. 9.

Fotografija iz reklamnog letka luksuznog izdanja Faksimila Prvotiska 1483. Izvor: Mozaik knjiga.

Mozaik knjiga u suradnji sa najcjenjenijim hrvatskim stručnjacima izrađuje luksuzno izdanje Prvotiska iz 1483. – druga najskuplja knjiga u Hrvatskoj. Ovo se ostavlja u nasljedstvo, sve sjajno, osim gornjeg.


Portal Narod.hr. Tekst o Misalu kneza Novaka. Uokvirena oba zapisa u jedan. [31]Više na: https://narod.hr/kultura/16-travnja-1368-misal-kneza-novaka-jedna-najljepsih-hrvatskih-glagoljickih-knjiga, pristupljeno: 02.07.2022.

Zapis Žakna Jurija i Onog nekog uokvireni u jedan – Jurijev. Izvor: Narod.hr

Na Facebooku upišite u tražilicu “Vita Vita štampa naša” i sve će vam se samo kazati. Uredno se ova dva zapisa netočno prikazuju kao jedan – Jurijev. Prilažemo samo jedan primjer sa Facebooka.

Pogrješno i netočno prikazivanje zapisa žakna Jurija. Izvor: Facebook, Pou A. Vivoda Buzet.

Oni oprezniji, znanstveniji ne rade to ovako očito. Oni samo prešućuju zapis Onog nekog kao da ne postoji u Novakovom misalu. Pogledajte lentu Staroslavenskog instituta o Novakovom misalu.

Lenta STIN-a o Novakovom misalu. Izvor: Staroslavenski institut.

Tako je ovaj vrlo važan 2. zapis tzv. zapis Onog nekog sveden na dio rečenice “… i druge bilješke.” Dakle u potpunosti zanemaren i minoriziran. U literaturi je do mog istraživanja o tom 2. zapisu izvan svake sumnje bilo poznato nekoliko detalja:

  1. Nije ga napisao žakan Juri, jer bi se tako potpisao kao i na prvom zapisu i vjerojatno bi ga pisao istim rukopisom.
  2. Nije napisan u Izoli, niti u Roču jer bi to vjerojatno pisalo – kao što piše na prvom Jurijevom zapisu.
  3. Ne zna se tko ga je napisao – no zna se kada je napisan: 15.11.1482. god. Ovo je izuzetno važan podatak jer je ovaj zapis vjerojatno sastavljen u našoj PRVOJ TISKARI – gdje god ona bila. Zašto? Jednostavno zato što je Novakov misal poslužio kao glavni predložak, po njemu je sastavljan tekst i kalendar Prvotiska, po njemu su izlivena slova za Prvotisak. Dakle svi bi se trebali složiti da je u vrijeme dotiskivanja Prvotiska – Novakov misal morao biti u prvoj tiskari – jednostavno zato da bi ga tiskar, slagar, redaktor mogli redovito konzultirati prilikom dotiskivanja Prvotiska.

Prema tome taj 2. zapis – ako nas može usmjeriti bilo kamo – može nas usmjeriti u pravcu naše prve tiskare, prvog tiskara, redaktora, urednika, slagara – kako god želite. I što se događa? Naši stručnjaci ga ili prešućuju ili još gore mnogi ga svode pod zapis žakna Jurija. Da li je ovo 10. slučajnost ili se naprosto radi o činjenici da se neistinitim i netočnim prikazivanjem podataka općoj populaciji želi prikazati žakan Juri iz Roča kao tiskar (pa je time i prva tiskara u Roču), umjesto onoga što je on zaista povijesno i bio i što nam je jedino za sada poznato iz njegovog zapisa: čuvar i dostavljač Novakovog misala, kojeg su svećenici iz Roča poslali preko Izole u Veneciju sa tim istim misalom, kako bi Mletački majstori izlili po njemu slova za naš Prvotisak. I sad bi baš zgodno bilo povezati Jurija sa 2. zapisom od 15.11.1482. – jer je to u vrijeme samog dotiskivanja i rada tiskare. Međutim to se na ovakav način, namještanjem podataka ne može napraviti.

Za 2. zapis Onog nekog u Novakovom misalu predloženo je nešto drugo. U OVOM istraživanju se predlaže tajni zapis Broza (Ambroza) Kacitića od plemena Kolunića, kosinjana iz Dubovika – kojim je on povezao taj zapis i znakove koje nam u njemu donosi sa – ni više ni manje nego SVIM slijepim otiscima u našem Prvotisku. On je po tome bio moguće naš prvi poznati tiskar, slagar itd. kojem eto iz nekog razloga nije bilo dozvoljeno potpisati se – pa je to učinio tajno, kroz zapis Onog nekog i slijepe otiske. Koji god razlog bio zbog kojeg mu nije bilo dozvoljeno staviti svoj potpis – možemo biti sigurni da je to isti razlog zbog kojeg u našem Prvotisku nemamo naznačeno mjesto tiskanja, već samo datum dovršetka.

Juri žakan se jasno i glasno potpisao te najavio našu prvu štampu(ariju), koja bi već zbog toga da je bila negdje u Istri bila vjerojatno jasno i glasno navedena – dok se Broz žakan morao skrivati kako u potpisu nakon Jurijevog tako i u slijepim otiscima.


7. Čakavski sabor, Aleja glagoljaša i opet: žakan Juri

Da se na početku ovog poglavlja ne bismo krivo razumjeli, Istra je prebogata glagoljicom, glagoljskim spomenicima i glagoljskom tradicijom. Mnoštvo je sačuvanih glagoljskih knjiga, kamenih i drugih spomenika iz Istre i u Istri. Stoga naša Istra zaslužuje ne samo da se to istakne, već da se njena glagoljska tradicija njeguje, čuva i baštini. Koliko su i kako impozantni glagoljski tragovi u Istri najbolje oslikava jedan od naših najvećih stručnjaka za analizu i prikaz glagoljskih spomenika, Branko Fučić.

Glagoljski spomenici Istre od 11. do 16 stoljeća. Izvor: Branko Fučić [32]Više u: Fučić, B. (2006). Iz istarske spomeničke baštine. Matica hrvatska, Zagreb. Str. 250.-253.

U tom smislu naši Istrijani znaju cijeniti i baštiniti svoju glagoljsku tradiciju i na tome im svaka čast, time njeguju istarsku, ali i hrvatsku kulturu, povijest i pismenost. Uz mnoštvo projekata i događanja vezanih uz glagoljicu u Istri ovdje navodimo samo one koji su usko povezani uz Roč i žakna Jurija:

  1. Na vrlo visokoj razini te uz suradnju sa istaknutim institucijama i znanstvenicima osnovan je 1968. godine Čakavski sabor. Više o njemu na internetskim stranicama Čakavskog sabora. [33]Više na: https://cakavskisabor.hr/o-cakavskom-saboru/, pristupljeno: 03.07.2022.
  2. Jedan od kapitalnih projekata Čakavskog sabora jest projekt Aleja glagoljaša. Radi se o aleji koja se proteže od Roča do Huma i sastoji se od 11 elemenata hrvatske (i istarske) glagoljske tradicije. Rađena je od 1977. do 1985. godine u suradnji Čakavskog sabora sa hrvatskim znanstvenicima i umjetnicima najviše razine. Više o Aleji glagoljaša i njenih 11 elemenata možete pročitati također na internetskim stranicama Čakavskog sabora. [34]Više na: https://cakavskisabor.hr/kapitalni-projekti/aleja-glagoljasa/, pristupljeno: 03.07.2022.
  3. Jedan od 11 elemenata Aleje glagoljaša jest Odmorište žakna Jurija. Sastoji se “od sedam kamenih blokova koji podsjećaju na glagoljska slova za ručno slaganje knjiga” na kojima piše žakn Juri (Ju je jedno glagoljsko slovo, ne dva), a između te dvije riječi jest kameni blok u obliku knjige. Više o svemu na internetskim stranicama Odmorišta žakna Jurija. [35]Više na: https://cakavskisabor.hr/kapitalni-projekti/aleja-glagoljasa/odmoriste-zakna-jurja/, pristupljeno: 03.07.2022.
  4. Roč ima i glagoljsku pretiskalnicu odnosno Glagoljsku tiskaru Juri žakan od 2000. godine. Na njoj su radili također Čakavski sabor i istaknuti hrvatski znanstvenici. Radi se o replici Gutenbergovog tiskarskog stroja. Pretiskalnici su nabavljena kao kuriozum i olovna glagoljska tiskarska slova te su prve stranice otisnute na njoj upravo iz našeg Prvotiska.[36]Više na: https://www.glasistre.hr/kultura/rocka-pretiskalnica-iz-suhe-javorovine-i-metalnih-okova-replika-gutenbergova-stroja-ljepotica-je-medu-tiskarskim-presama-695538, pristupljeno: 03.07.2022.
  5. U Roču je i postavljena i bista žaknu Juriju, rad kipara Alojza Čargonje.[37]Više na: https://stin.hr/novakov-misal/zakan.html, pristupljeno: 03.07.2022.
  6. Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Agencija za odgoj i obrazovanje te grad Buzet organizirali su Malu glagoljsku akademiju Juri žakan Roč”. Školarci iz cijele Hrvatske tzv. žaknići, dolaze u Roč, gledaju predstave, slušaju predavanja o glagoljici, obilaze Pretiskalnicu, Aleju glagoljaša itd. Hvale vrijedan projekt, koji mlade naraštaje uči i potiče na promišljanje o 1000 godina hrvatske glagoljice, našoj kulturi i tradiciji.[38]Više na: http://mga-roc.org/mga/, pristupljeno: 03.07.2022.

Ponavljamo hvale vrijedan projekt, svaka čast na desetljećima truda, rada, energije i entuzijazma. Ali…

U Pretiskalnici se uporno gura tiskanje Prvotiska, sve ok neka ljudi tiskaju što god žele na svojoj replici Gutenbergovog tiskarskog stroja, no čemu uporno guranje prve tiskare u Roč – kad za to nemamo apsolutno nikakvog traga, dokaza, pokazatelja? Žakan Juri je znao za skori početak rada naše prve tiskare i to je to. On je za to znao, to je najavio u svom zapisu i bio je iz Roča. Da imamo bilo koji drugi pokazatelj za Roč, priča bi bila drugačija – ali nemamo. Za Kosinj ih imamo desetak – ali o njima šutimo.

Pustimo to, jer ono što slijedi naprosto zapanjuje. Pogledajmo izbliza fotografiju biste žakna Jurija u Roču.

Bista žakna Jurija, Roč [39]Više na: https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1352/juri-zakan, pristupljeno: 03.07.2022.

Prisjetimo se zapisa žakna Jurija u Novakovom misalu, to je ovaj:

1. Zapis žakna Jurija u Novakovom misalu 26.06.1482.

Prisjetimo se zapisa Onog nekog, odnosno i najvjerojatnije zapisa žakna Broza Kacitića od plemena Kolunića, kosinjana – u Novakovom misalu:

2. Zapis moguće žakna Broza Kacitića u Novakovom misalu 15.11.1482.

Ovo što vidimo na bisti žaknu Juriju u Roču je čisto i nepatvoreno iskrivljavanje povijesnih činjenica. Pogledajmo godinu velikim glagoljskim slovima ČUOB (=1482.) na početku 2. zapisa. Nije li identično tako napisana ta godina i na bisti žakna Jurija? Iako zapis žakna Jurija donosi tu istu godinu na početku trećeg reda?

Pogledajmo ruku koja koso pokazuje na slovo M u riječi (Mjesca) u 2. zapisu. Nije li identično tako postavljena ruka i na bisti žakna Jurija? Iako zapis žakna Jurija NEMA nikakvu oslikanu ruku. Ista stvar sa stiliziranim velikim slovom V desno u 2. zapisu – još sa cvjetićem na vrhu slova. Nije li identično tako naslikano slovo V i na bisti žakna Jurija? Iako zapis žakna Jurija NEMA stilizirano slovo V.

Dakle unutar biste piše glagoljicom: Vita vita štampa naša gori gre. Ispod toga latinicom: To pisa Juri žakan z Roča. Međutim taj Jurijev zapis uokviren je stilom i elementima 2. zapisa, napisanog 6 mjeseci nakon Jurija, koji veze nema s Jurijem i kojeg je moguće napisao kosinjan žakan Broz. Pogledajmo sljedeći primjer.

Na Aleji glagoljaša u Roču, kako smo rekli jedan od elemenata jest i Odmorište žakna Jurija. Pogledajmo ga na slici. Sastoji se od sedam slova i kamenog bloka (knjige) između dvije riječi: ŽAKN – kamena knjiga – JuRI.

Odmorište žakna Jurija, Aleja glagoljaša, Roč. Izvor: Wikipedia [40]Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDakan_Juri, pristupljeno: 03.07.2022.

Kameni blok – knjiga ima također zapis, kojem je pozicija zaokružena na gornjoj slici. Pogledajmo taj zapis izbliza.

Zapis na kamenom bloku – knjizi, Odmorište žakna Jurija, Aleja glagoljaša, Roč.

Ovo su radili istaknuti hrvatski znanstvenici koji su jako dobro znali što rade. Dakle unutra Jurijev tekst Vita vita štampa naša gori gre. Čak je i taj tekst posložen da eto stilom (dakle vizualno) te brojem redaka i riječi odgovara gotovo savršeno 2. zapisu, koji ponovimo veze nema s Jurijevim. A izvana stil 2. zapisa odnosno Kolunićev tekst. Godina na početku istim stilom, stilizirano V s cvjetićem i ruka koja ovdje pokazuje zamislite čak na slovo M. Isto kao i u 2. zapisu – pogledajte sliku zapisa – ruka pokazuje na slovo M. M-eđutim u originalnom 2. zapisu ta ruka pokazuje na prvo slovo M u riječi mjes(e)ca – a na ovom spomeniku ta ruka pokazuje na četvrto slovo M u riječi: štampa. Dakle u oba slučaja zapis žakna Jurija presvučen je i obložen zapisom Broza Kacitića. U drugom slučaju – eksplicitnije ne može. Spojimo sada te dvije slike u jednu i vizualizirajmo što to imamo na Odmorištu žakna Jurija, u Aleji glagoljaša u našemu Roču.

Da ponovimo u Aleji glagoljaša stoji zaista Jurijev tekst: Vita vita štampa naša gori gre – ali on je postavljen u kutiju i omotan celofanom zapisa žakna Broza Kacitića. Oku koje ne čita glagoljicu – ovo mora izgledati ili isto ili vrlo slično. Godina isto napisana, broj redaka isti, broj riječi gotovo isti, ruka na M, stilizirano V s cvjetićem. Ponovimo taj 2. zapis je od presudne važnosti jer je napisan u vrijeme rada i na mjestu rada naše prve tiskare. 15.11.1482. godine – gdje god bila – tiskara je već otiskivala naš Prvotisak. Pa eto ako to prikažemo kao dio Jurijevog zapisa – onda je to Roč, zar ne?

Ovo nije umjetnički rad, ovo nije umjetnička sloboda niti satira. Ovo je smišljena i ciljana krivotvorina, kojom se na najvišoj znanstvenoj razini preuređuju povijesne istine. Po čemu se ovo razlikuje od krivotvorenja godine na manastiru Krka? Apsolutno po ničemu.

Iznad glavnog ulaza u manastir nalazi se kamena ploča s natpisom iz navodno 1402. godine. Natpis je vidno krivotvoren. Pretpostavlja se da je ploča izvorno postavljena u crkvi i ubrzo je prenesena iznad glavnog ulaza, na najuočljivije mjesto. Taj čin je navodno izvršio arhimandrit Jerotej Kovačević 1859. godine. [41]Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka, pristupljeno: 03.07.2022.

Isto tako ovo ne služi na čast nikome tko je u toj raboti sudjelovao. Jedno je navijati za svoj kraj, njegovati neprikosnovenu glagoljsku tradiciju tog kraja, raditi projekte, educirati klince – činiti sjajne stvari. No ukoliko u tom poslu falsificiramo povijesne istine – uz blagoslov lokalne samouprave i akademske zajednice – tada se zaista s pravom moramo pitati gdje mi živimo te zašto i kome Kosinj smeta? Postoji li netko tko bi mogao pomisliti da je sve ovo 11. slučajnost?


8. Gdje je u svemu tome Kosinj?

Prvo se moramo dotaknuti nas samih, pomesti ispred našeg praga – koliko god to neugodno bilo. Ja ne krijem svoje kosinjsko porijeklo po ocu, dapače s njime se ponosim. No moja ljubav prema Kosinju na privatnoj ili ljudskoj razini, nema nikakve veze sa poslom koji radim vezano uz Kosinj. To su dvije sasvim odvojene životne priče. Da li radim i činim dovoljno? Niti blizu. Mogu li više? Uvijek. Želim li više? E tu smo – uz cijelu košaru isprika koju bih mogao nabrojati. Kako ja – tako i ostali Kosinjani.

Dragi prijatelji. Pogledajte što ljudi u Roču rade posljednjih 60-tak godina. Čuda na promociji svog kraja. Mogu otisnuti na replici Gutenbergovog stroja stotinu faksimila Prvotiska – dapače skinimo im kapu, jer tako se to radi. Malo previše forsiraju priču oko Prvotiska, neće s time dokazati prvu tiskaru u Roču, no ako ju dokažu ili naznače nekim znanstvenim istraživanjem – prvi ću im čestitati. Falsificirati ne smiju, prethodno poglavlje je zaista šokantno. No generalno ljudi promoviraju svoj kraj vrhunski. Što smo za isto vrijeme (posljednjih 60-tak godina i izlaska Kulundžića sa tezom o Kosinju) napravili mi Kosinjani na promociji naše pretpostavljene prve tiskare? Ili drugih kosinjskih vrijednosti važnih za ličku i hrvatsku povijest i kulturu? Pustimo se izgovora, što smo napravili? Eko-Kosinj dok ga je vodio dr.sc. Milan Bošnjak postavio je drvenu ploču s natpisom i putokazom na lokalitet Kosinjske tiskare. A lokalitet – Pršina ledina. O Banj Dvoru, Pisanim Kamenu, Basarici, Pavlinskom samostanu, kuli Bočaj, gradini Parentina, autohtonim vinogradima, Jeli Car itd. itd. – nećemo ni govoriti. Mirakul 1 (Pisani kamen) i ovogodišnji Mirakul 2 (Jela Car) organiziraju Otočani. Info ploče (kod mosta) postavljaju Perušićani. Da ne nabrajam dalje. Dakle mi Kosinjani slabo, tanko ili nikako. Možemo li se ljutiti na gospona Lokmera kad nam napiše da se Kosinjani “do sada nisu baš nešto posebno zanimali za tu svoju pisanu baštinu?” Ne možemo se ljutiti – čovjek na našu žalost u tom dijelu govori istinu. A živjelo nas je više nego u Otočcu i Gospiću zajedno 1930-tih godina.

Svakako da su – raseljavanje, neulaganje, represivna politika nakon 2. svj. rata, bježanja preko granice, zastrašivanja, izvozi stotina tisuća tona drva iz kosinjskih šuma, gradnja prve brane na Kruščici – pa opet u krug neulaganje, lažna lokalna politika nakon osamostaljenja, iseljavanje, planiranje gradnje druge brane itd. – učinili svoje. Izvan svake sumnje jesu. No što smo mi Kosinjani učinili ne bi li nešto – bilo što promijenili? Zapitajmo se sami.

Znate koliko je prisutna glagoljska tradicija u narodu Kosinja? Pisano od 1695. godine (Opis Like i Krbave) kada narod Kosinja (dakle naši preci) planira izgraditi kamenu crkvu u Gornjem Kosinju i krstiti je po sv. Jeronimu. 1700. godine već je izgrađena i krštena kao crkva sv. Jeronima – ondašnjeg praoca i zaštitnika glagoljice. Kao jedini primjer crkve sv. Jeronima u Lici i šire – ne bez razloga i ne bez veze. Govorimo o 327 godina glagoljske tradicije u narodu Kosinja. I opet se pitam što smo napravili organizirano, sustavno i zajednički na promociji te naše tiskare u tih eto preko 300 godina? Ili neke druge kosinjske vrijednosti?

Da li smo mi sebi sami 12. slučajnost ne znam, no znam da nikad nije kasno. Čak i ako taj nesretni projekt Kosinj2 bude proveden – nije kasno, jer ostaje puno kosinjskih vrijednosti. Pogledajte u ovom tekstu što se radi na najvišim akademskim razinama, tko je čitao Kulundžića jako dobro zna što su njemu radili oko Kosinja, dakle nemojmo očekivati fer play i korektne odnose. Kosinj se napadao i napadat će se uvijek. Zašto? Zaista ne znam. No na nama je da ga čuvamo, branimo, promoviramo – nitko drugi neće.

U Zagrebu, 03. srpnja 2022. godine, mr.sc. Ivan Mance

Fusnote

Fusnote
1Više u: Derossi, J. (1992). Problematika hrvatskoglagoljskoga brevijara iz godine 1491. Senjski zbornik, 19, 117-124. Str. 123.
2Više u: Glavinić, S. (1695). Brevis et compendiosa duorum Comitatuum Regni Croatiae Likae et Corbaviae descriptio. Arhiv HAZU. Signatura: II D 33.
3Više u: Bogović, M. (1991). Takozvani Glavinićev opis Like i Krbave iz 1696. godine. Croatia Christiana Periodica, 15(27), str. 118.
4Isto, str. 119.
5Isto, str. 118.
6Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=62251, pristupljeno: 28.6.2022.
7Više u: Mance, I. (2013). Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak, Split., str. 65.-67.
8Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=22232, pristupljeno: 28.6.2022.
9Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 24. te na: https://www.matica.hr/hr/707/licka-glagoljaska-bastina-33271/, pristupljeno: 05.07.2022.
10Više u: Nazor, A. (1991). Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 14.
11Više u: Bogović, M. (1991). Glavinić protiv Glavinića. Mjesečnik Zvona, br. 5., Rijeka.
12Više na: https://www.croatianhistory.net/etf/kosinj.html, pristupljeno: 28.6.2022.
13Više na: https://en.wikipedia.org/wiki/Teseo_Ambrogio_degli_Albonesi, pristupljeno: 28.6.2022.
14Više u: Nazor, A. (1991). Brevijar po zakonu rimskoga dvora. Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, str. 7.
15Digitalizirano ovdje: https://digi.vatlib.it/view/Borg.ill.19, pristupljeno: 28.6.2022.
16Dubovik je izvan svake sumnje lociran negdje na području zaselka Vukelići u današnjem Donjem Kosinju
17Da je 1505. godine primljen za javnog bilježnika na Rabu detektirao je u svom istraživanju fra. Petar Runje. Više u: Runje, P. (1988). Ambroz Kacitić iz Dubovika rodom Kolunić javni bilježnik. Senjski zbornik, vol 15, br. 1, str. 157. – 160.
18Više na: https://glagoljica.hr/?knjige=i&id=577522, pristupljeno: 28.6.2022.
19Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 20. te na: https://www.matica.hr/hr/707/licka-glagoljaska-bastina-33271/, pristupljeno: 05.07.2022.
20Više na: https://www.croatianhistory.net/etf/1483.html, pristupljeno: 30.06.2022.
21Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Misal_po_zakonu_rimskoga_dvora, pristupljeno: 30.06.2022.
22Više u: Mance, I. (2013). Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi. Redak, Split., str. 84.-85.
23Više u: Radošević, A. (2022). Lička glagoljaška baština. Hrvatska revija – časopis Matice Hrvatske, br. 1., vol. XXII, str. 20.
24Više na: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=9533, pristupljeno: 02.07.2022.
25Više na: https://stin.hr/novakov-misal/lenta.html, pristupljeno: 01.07.2022.
26Više u: Pantelić, M. (1967). Prvotisak glagoljskog misala iz 1483. prema Misalu kneza Novaka iz 1368. Radovi Staroslavenskog instituta, Vol. 6 No. 6, str. 5.-108.
27I ovdje vidimo tipfeler kako je Novakov misal iz 1386. Ipak je 1368. Autori Istarske enciklopedije ipak ispravno navode da “nije poznato kako je i zašto 1482. bio u Izoli.” Više na: http://istra.lzmk.hr/clanak.aspx?id=3194, pristupljeno: 02.07.2022.
28Više na: https://www.matica.hr/media/uploads/zbivanja/2021/2021.02.21.dan_hrvatskog_glagoljastva.pdf, pristupljeno: 02.07.2022.
29Više na: https://mozaik-knjiga.hr/wp-content/uploads/2020/07/0720-KAT-MISAL-KNEZA-NOVAKA-20-str-LOWRES-1.pdf, pristupljeno: 03.07.2022.
30Više na: https://mozaik-knjiga.hr/wp-content/uploads/2022/04/0322-KAT-Misal-PZRD-BROSURA-20-STR-lowres.pdf, pristupljeno: 02.07.2022.
31Više na: https://narod.hr/kultura/16-travnja-1368-misal-kneza-novaka-jedna-najljepsih-hrvatskih-glagoljickih-knjiga, pristupljeno: 02.07.2022.
32Više u: Fučić, B. (2006). Iz istarske spomeničke baštine. Matica hrvatska, Zagreb. Str. 250.-253.
33Više na: https://cakavskisabor.hr/o-cakavskom-saboru/, pristupljeno: 03.07.2022.
34Više na: https://cakavskisabor.hr/kapitalni-projekti/aleja-glagoljasa/, pristupljeno: 03.07.2022.
35Više na: https://cakavskisabor.hr/kapitalni-projekti/aleja-glagoljasa/odmoriste-zakna-jurja/, pristupljeno: 03.07.2022.
36Više na: https://www.glasistre.hr/kultura/rocka-pretiskalnica-iz-suhe-javorovine-i-metalnih-okova-replika-gutenbergova-stroja-ljepotica-je-medu-tiskarskim-presama-695538, pristupljeno: 03.07.2022.
37Više na: https://stin.hr/novakov-misal/zakan.html, pristupljeno: 03.07.2022.
38Više na: http://mga-roc.org/mga/, pristupljeno: 03.07.2022.
39Više na: https://www.istrapedia.hr/hr/natuknice/1352/juri-zakan, pristupljeno: 03.07.2022.
40Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDakan_Juri, pristupljeno: 03.07.2022.
41Više na: https://hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka, pristupljeno: 03.07.2022.