Mons.dr.sc. Mile Bogović, prvi biskup Gospićko-senjske biskupije, preminuo je od posljedica Covid-19 u subotu 19. prosinca 2020.god. u 19 sati u Respiracijskom centru KBC-a Rijeka. Više o životu i radu biskupa Mile Bogovića možete pročitati – OVDJE.

Osmrtnica Mile Bogović, preuzeto sa gospicko-senjska-biskupija.hr

Imao sam čast biti njegovim suradnikom uz preporuku prof.dr.sc. Ante Bežena. Radili smo na nekoliko projekata od kojih ističem zajedničku knjigu1, osnivanje udruge “Svehrvatski grob – groblje mira”2 sa ciljem izgradnje Svehrvatskog groba – Groblja mira na Krbavskom polju neposredno ispod Crkve hrvatskih mučenika, kao i druge manje projekte. Udruga Svehrvatski grob – groblje mira imala je velike ideje i planove, a ključno čitamo u čl. 4. Statuta udruge: “Izgraditi Svehrvatski grob na Krbavskom polju u koji će biti pokopani zemni ostaci hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iz raznih, dugo prikrivenih grobišta na području Republike Hrvatske, Republike Slovenije, Republike Bosne i Hercegovine i drugih nespomenutih država; u Svehrvatski grob se mogu pokopati i zemni ostaci hrvatskih žrtava s drugih prostora i drugih vremena, ako to nije učinjeno do sada; poduzimati potrebite radnje da se u Svehrvatskom grobu i na drugim pripadajućim mjestima osigura dostojan pokop zemnih ostataka eshumiranih, identificiranih i neidentificiranih, osoba; gajiti i širiti poštovanje prema svim žrtvama nasilja, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.” Nakon izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini biskup Bogović je “Svehrvatskim grobom” želio zaokružiti projekt pijeteta, poštovanja i zahvale svim ljudskim patnjama i žrtvama bez obzira na naciju i vjeru, a koji su život položili kao mučenici za Hrvatsku.

Čuli smo se posljednji puta telefonski (zvali smo ga prof. Bežen i ja) dok je još ležao u bolnici u Gospiću, stanje mu se znatno popravilo i šalio se kao i uvijek. Na žalost nekoliko dana nakon toga zbog pogoršanja stanja premješten je u KBC Rijeka, gdje je i preminuo 19. prosinca 2020.god.

S lijeva na desno, prof.dr.sc. Ante Bežen, mons.dr.sc. Mile Bogović, predstavljanje Bogovićeve knjige “Glagoljica bitna odrednica hrvatskog identiteta”, preuzeto sa novilist.hr

Ono na čemu sam mu osobno i kao Kosinjan neizmjerno zahvalan jest činjenica koju ovdje prvi puta javno iznosim. Naime biskup Bogović kao vrhunski povjesničar nije bio sklon prihvaćanju teze o Kosinjskoj tiskari, a što je razvidno kroz njegove radove i knjige. Međutim, nakon naših čestih, ponekad i žustrih rasprava na tu temu, pomalo je mijenjao taj stav – o čemu možete čitati i niže u tekstu. No vrhunac tog zaokreta dogodio se upravo u danima prije njegovog oboljenja, opet uz posredstvo prof. Bežena, kad je (na čemu sam mu neizmjerno zahvalan) prihvatio biranim riječima biti mi mentor na doktorskom studiju povijesti, upravo na temu teze o Kosinjskoj tiskari. Dragi Oče biskupe kada i ako taj doktorat ugleda svjetlo dana, iz moje velike zahvalnosti oko Kosinja, bit će posvećen i vama.

2019.god. proslavili smo 80 godina života i 55 godina svećeništva biskupa Mile Bogovića, svečanom euharistijom u Gospićkoj katedrali i potom znanstvenim skupom o životu i radu Mile Bogovića. Iz tog skupa izrodio se Zbornik radova: “Spašavanje povijesti: Zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića”, a u kojem sam imao čast napisati i opisati biskupove aktivnosti i zasluge oko Kosinja. Moj rad3 je izuzetno smanjen zbog manjka prostora u Zborniku, pa koristim priliku u ime sjećanja i zahvalnosti na našeg prvog Gospićko-senjskog biskupa Milu Bogovića, taj rad ovdje kompletno prikazati. Rad je dijelom dopunjen novim okolnostima i novim saznanjima.


Uvod

Papa Ivan Pavao II. ustanovio je Gospićko-senjsku biskupiju 25. svibnja 2000.4, te je istodobno imenovao mons. dr. sc. Milu Bogovića prvim biskupom. Papa Franjo prihvatio je 4. travnja 2016. odreknuće od službe zbog starosne dobi biskupa Mile Bogovića, no od njegovog imenovanja pa do smrti biskup Bogović vodio je brigu o svom ličkom stadu, mudro povezujući povijesne činjenica sa znacima vremena u kojem živimo.

Naravno, kako Kosinj potpada pod Gospićko-senjsku biskupiju (pod Kosinjem u ovom se radu misli na sva sela i zaselke kosinjskoga kraja), biskup Bogović svojim radom i aktivnostima godinama nastoji ukazati na određene životne probleme naroda tog kraja, ali i zaštiti Kosinj kao nesumnjivo vrijedno povijesno i arheološko vrelo. Upravo o tim aktivnostima i nastojanjima govorit će se više u ovom radu.


Teza o kosinjskoj tiskari

Kod nas Ličana opće je poznata teza o Kosinju kao mogućem mjestu prve tiskare u Hrvata, a u kojoj su moguće tiskane neke naše prve glagoljske inkunabule, odnosno prve tiskane knjige. Tu tezu prvi je ozbiljnije promovirao književnik Zvonimir Kulundžić 1960tih godina, a proširio ju je i dao neke nove pokazatelje autor ovog rada 2013. godine. Iako biskup Bogović, kao doktor crkvene povijesti i priznati istraživač našeg glagoljaštva, dakle znanstvenik nesumnjivo velikog crkveno-povijesnog znanja nije prihvaćao kosinjsku tezu, sasvim legitimno držeći kako neke druge teze o mjestima prvih tiskara imaju jaču znanstvenu argumentaciju, on Kosinj nikada nije isključivao i dapače poticao je istraživanja u tom smjeru. O tome osobno mogu posvjedočiti jer mi je biskup Bogović u nekoliko zajedničkih razgovora na temu prvih tiskara, od kojih su neki razgovori bili vrlo rasplamsani, ali uvijek vrlo pozitivni i korektni, kazao: „Ivane čvrstog i pouzdanog temelja za Kosinj nema. Međutim ne odustaj, radi, traži i istražuj, jer time proširuješ svoje i naše znanje o tim vremenima, a ujedno tko zna što se iz toga u konačnici i može izroditi.“ Upravo ta biskupova misao najbolje i oslikava povijesna istraživanja u kojima je često malo toga temeljeno na čvrstim i zapisanim dokazima, već se zaključci i teze izvode iz različitih pokazatelja, zbivanja i povijesnih okolnosti koje ukazuju na neko područje ili temu. Stoga su mi njegove riječi veliki poticaj za daljnje napore na temu Kosinjske tiskare.

Neke od knjiga biskupa Bogovića s posvetama, fotografirao Mance, 2020.god.

Biskup Bogović nije ostao samo na riječima, već je i jasno u nekoliko navrata svojim aktivnostima podržao kosinjsku tezu, iako ju kao znanstvenik i povjesničar ne podržava. Već i to samo po sebi govori o veličini njegove osobe i o činjenici koliko je ozbiljno shvatio i prihvatio brigu o svom ličkom, u ovom slučaju konkretno kosinjskom stadu. Tako je biskup Bogović 23. studenog 2013. godine, u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta “dr. Ante Starčević” Gospić, kao jedan od predavača sudjelovao na predstavljanju moje knjige pod nazivom: Kosinj – Izvorište hrvatske tiskane riječi.5 Uz biskupa Bogovića na predstavljanju knjige sudjelovali su i sljedeći predavači:

  • prof.dr.sc. Mateo Žagar, predstojnik Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, Filozofski fakultet u Zagrebu
  • prof.dr.sc. Ante Bežen, umirovljeni metodičar hrvatskoga jezika, Učiteljski fakultet u Zagrebu
  • dr.sc. Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja nacionalne hrvatske manjine u inozemstvu, Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
  • mr.sc. Ivan Mance, autor knjige, HP – Hrvatska pošta d.d.
Predstavljanje knjige Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi u Gospiću, 2013.god., s lijeva na desno: prof.dr.sc. Mateo Žagar, dr.sc. Milan Bošnjak, prof.dsr.sc. Ante Bežen, mons.dr.sc. Mile Bogović, mr.sc. Ivan Mance, fotografirao Željko Capan

Već sam dolazak biskupa Bogovića privukao je mnoštvo naroda i dao na značaju samom predstavljanju, a publika je tada imala priliku pobliže se upoznati sa najnovijim saznanjima oko Kosinja kao mogućeg mjesta naše prve tiskare. Biskup Bogović u svom predstavljanju između ostalog je rekao: „Knjiga Ivana Mancea za mene ima dvostruko značenje. Prvo što obrađuje povijesno značenje Kosinja, a drugo, što skreće pozornost hrvatske javnosti na to mjesto koje je gotovo osuđeno na nestanak. … Vrijednost te knjige ne ovisi tek o dokazivosti postojanja Kosinjske glagoljske tiskare. Ivan Mance je svojom knjigom pokrenuo hrvatsku javnost na razmišljanje o Kosinju pod vidom kulture i povijesti, da u traženju rješenja za Kosinj prevagu odnesu motivi koji su za očuvanje kulturno povijesne baštine Kosinja te da on i dalje bude ugodno boravište suvremenih i budućih naraštaja Kosinjana.“6

Predstavljanje knjige Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi u Gospiću, 2013.god., s lijeva na desno: mons.dr.sc. Mile Bogović, mr.sc. Ivan Mance, fotografirao Željko Capan

Godinu dana nakon predstavljanja ove knjige, biskup Bogović izdaje novu knjigu pod nazivom: Lika i njezina crkva u prošlosti i sadašnjosti. U toj knjizi biskup Bogović iznosi vrlo zanimljiv osvrt oko kosinjske tiskare: „Iako teorija da je u Kosinju (Lici) tiskana prva naša knjiga (Misal iz 1483.) nije potvrđena, ipak ostaje činjenica da je ličko-krbavski kraj ne samo upotrebljavao glagoljicu u crkvenoj i svagdanjoj uporabi, nego ju je i širio na sve strane…“.7 Ovime biskup Bogović u svojoj vrlo značajnoj knjizi za Liku i Ličane, ostavlja vrlo otvorenu mogućnost Kosinja kao prve tiskare u Hrvata.

22. veljače 2015. godine, biskup Bogović sa Gospićkim dekanatom hodočasti na svetište Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Na tom hodočašću biskup Bogović drži propovijed, a u kojoj između ostalog govori i sljedeće: „Ne možemo, a da ne uključimo u ovo slavlje i spomen na jednu pobjedu naše vjere i kulture. Na današnji dan 1483. izišla je iz tiska prva tiskana knjiga ne samo u Hrvatskoj nego – kako se to obično kaže, na slavenskom jugu – Prvotisak. Kao predložak za tiskanje knjige poslužio je misal koji je u Ličkoj Ostrovici napisao 1368. knez Novak Disislavić od plemena Mogorovića, a pripreme za tisak obavili su opet naši glagoljaši s ovoga područja, bez obzira gdje je knjiga tiskana. Neki misle da je i to bilo na ovom našem prostoru – u Kosinju.“8 Dakle i kao znanstvenik i kao svećenik biskup Bogović otvara vrata mogućnosti i tezi o kosinjskoj tiskari te time motivira daljnja istraživanja i napore u tom smjeru.


Žrtve totalitarnih režima

Biskup Bogović angažirao se oko Kosinja i u pogledu istraživanja žrtava komunističkog režima za vrijeme i nakon 2. svj. rata, ali i u spomen na žrtvu koju su za Kosinj i kosinjane od komunističkog režima pretrpili kosinjski župnici. No krenimo redom.

Hodočašće na Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, s lijeva na desno: prof.dr.sc. Ante Bežen, mons.dr.sc. Mile Bogović, mr.sc. Ivan Mance, prof.dr.sc. Darko Žubrinić, fotografirao Mance, 2015.god.

Isključivo radi čitatelja koji nisu upoznati sa kosinjskim lokalitetom valja napomenuti kako se kosinjski kraj sastoji od tri glavna sela: katolički Gornji i Donji Kosinj, te pravoslavni Srednji Kosinj – koji se danas ne naziva tako, već se dijeli na sela: Krš, Mlakva i Lipovo Polje. Uz glavna sela kosinjski kraj ima i više od dvadeset zaselaka, a zanimljiv je i podatak kako se Kosinj sa svojim selima i zaselcima geografski rasprostire na površini od 192m2 te je time veći od Rijeke (43,5km2), Splita (79,4km2), Osijeka (169km2), Pule (51,7km2), Varaždina (59,5km2), Dubrovnika (143km2), Vukovara (100,3km2), i da ne nabrajamo druge manje gradove u Hrvatskoj – LINK. U tom kraju je 1930tih godina živjelo oko 13.000 stanovnika, a što je u to doba bilo duplo više življa od grada Otočca.

2014. godine započela je ekshumacija žrtava masovne grobnice u kosinjskom zaselku Krš, desno od Kosinjskog mosta, desetak minuta hoda uz brdo iznad pravoslavne crkve Sv. Nikole. Po kazivanju svjedoka zločin se dogodio 1945. godine kada su partizanske trupe „oslobodile“ Kosinj. Ekshumirano je 15 žrtava, a neke od njih su bile i žene. Prema analizi komisije ni jedna žrtva nije imala prostrijelnu ranu, pa se može zaključiti kako su žrtve umorene hladnim oružjem (nožem) ili žive zazidane. Poznavajući kraj i povijesne prilike, usuđujem se reći kako se ipak radilo o nožu. Ekshumaciji je prisustvovao i biskup Bogović, o čemu je izvijestila lokalna TV Loki9, te je tada izjavio: „Stojimo pred ovim prizorom koji nam jasno govori što je sve čovjek u stanju učiniti svome bratu čovjeku. U ovu jamu bačeni su Hrvati katolici; i nije ovo jedina takva jama. No, ima u ovom kraju također jama gdje su bačeni pravoslavni Srbi. Nećemo se svrstavati sada s mučiteljima jer bismo tada i sami bili zaraženi mržnjom koja je glavni izvor svih pa i ovih zala; svrstavamo se na stranu mučenih jer smo onda sudionici u patnji žrtava i tako im izražavamo poštovanje te očitujemo ljudsko i kršćansko dostojanstvo. Ovaj posao oko ekshumacija treba ubrzati, ali što prije treba odrediti mjesto kamo ćemo sahraniti posmrtne ostatke (kosti) žrtava, da se ne povlače po tavanima, podrumima i kontejnerima, kako se već događalo, nego da ih se dostojno sahrani na jednom središnjem mjestu u ‘Svehrvatski grob’. Mislim da mu je mjesto na Krbavskom polju, podno Crkve hrvatskih mučenika.”10

Biskup Bogović je u ovoj izjavi apsolutno u pravu, jer to zaista nisu jedine kosinjske civilne žrtve, počinjene partizanskim „oslobađanjima“. I ovdje radi čitatelja valja skrenuti pažnju na još jedan izvor koji nam govori o partizanskim zločinima u Kosinju. Kako je Kosinj zaista geografski zaklonjen, izdvojen od glavnih pravaca u smjeru Otočac – Gospić i obrnuto, u njemu su se za 2. svj. rata mijenjale te dolazile i odlazile gotovo sve vojske: od Talijana, Nijemaca, ustaša, domobrana do partizana. Tako Ranko Šimić u svom Zborniku objavljenom 1995. godine, za područje Kosinja navodi 225 hrvatskih civilnih žrtava.11 Jedan od njih je i pradjed autora ovog rada, civil i zemljoradnik Nikola Mance, kojeg su partizani 1943. godine (pri jednom ulasku u Kosinj), zajedno sa 30tak ostalih mještana koje su uspjeli pohvatati, žive zapalili u zgradi današnje O.Š. Anž Frankopan u Gornjem Kosinju.

Uz civilne žrtve komunističkog totalitarnog režima, imamo na žalost i dva svećenika koji su službovali u Kosinju i na najgori mogući način osobnom žrtvom proživjeli komunistički totalitarizam. Prvi je kosinjski župnik Bruno Vernazza, rođen 20. srpnja 1880. godine, službovao je u Kosinju od 1921. godine sve do 14. travnja 1945. godine, kada je mučki ubijen od strane partizana ispred župnog dvora. “Osloboditelji” su ušli u Kosinj, izveli su župnika Vernazzu iz župnog dvora i ustrijelili na licu mjesta. Sahranjen je na groblju u Gornjem Kosinju.

Druga velika žrtva odnosila se na blagopokojnog svećenika i kosinjskog župnika Josipa Bogovića, a kroz čiju se žrtvu najzornije može oslikati sva patnja i stradanja hrvatskoga naroda u komunističkom totalitarizmu. O njemu s pravom dr.sc. Anđelko Mijatović govori da je bio svećenik, robijaš, logoraš i mučenik. Vlč. Josip Bogović rođen je 27. siječnja 1932. godine u Prekrižju kod Krašića. Bogosloviju je završio u Pazinu, a za svećenika zaređen 12. srpnja 1959. godine u Ogulinu. Bio je kapelan u Ogulinu (1959.-1960.) te upravitelj župa Gornji i Donji Kosinj (1960.-1965.). Umro je 10. kolovoza 2009. godine u Svećeničkome domu u Rijeci. Svećenički obred i sprovod obavljeni su 12. kolovoza 2009. u 16 sati u crkvi u Drežnik Gradu. Misu zadušnicu predvodio je upravo biskup Bogović koji je u homiliji između ostalog istaknuo: „U ovoj godini pokopavamo trećeg našeg svećenika. Josip Bogović umro je u pedesetoj godini svoga svećeništva. Ove godine trebao je slaviti zlatnu misu, ali mu to dugotrajna i teška bolest nije dopustila. No vjerujemo da je Gospodin primio njegovu žrtvu koja se odvijala na križu njegove patnje. …  Svećenik treba biti spreman podnijeti nepravdu. Svećenik u svojoj sredini treba djelovati po nadahnuću svoga učitelja i vođe – Isusa Krsta. To znači da će uvijek biti onih „vrebača“ koji ga slijede da bi ga mogli optužiti. Tužitelji se mijenjaju, ali ih nikada neće nestati. Pronaći i razglasiti svećenikov nedostatak, neki jako cijene. Može se sve to iskonstruirati prema potrebama. Josip je u toj borbi imao velike snage. Bio je spreman podnijeti velike nevolje. Pokazao je to najviše u vrijeme kada je došao u ruke neprijatelja. Da su ga progonitelji i više pritiskali, on bi ostao kod svojih načela. Svoje zatočenje smatrao je kao novi izazov da potvrdi svoju vjeru u Boga i ljubav prema svome narodu.“12

Biskup Mile Bogović ovdje misli na zarobljavanje svećenika Josipa Bogovića u tadašnjoj Titovoj Korenici 15. listopada 1991., gdje je Josip Bogović mučen i zlostavljan, da bi bio sproveden do Beograda gdje je također mučen i zlostavljan.13 Nakon višemjesečne i neviđene torture zavezanih očiju ostavljen je na cesti kod Brčkog te se uspio spasiti prolaskom u Hrvatsku.

Velečasni Josip Bogović iskusio je komunistički totalitarizam još 1960tih godina za vrijeme njegovog službovanja u Kosinju. Kako je na njegovom sprovodu i istaknuto, kao župnik u Kosinju osuđen je na 6 mjeseci zatvora koji je odrobijao u Staroj Gradiški. Četvorici župljana napisao je potvrdu da su vjernici i katolici, a što su ovi ponijeli sa sobom u pokušaju ilegalnog prelaska granice. Ovdje ćemo zorno oslikati na koji način se sve ljudske i životne priče isprepliću i uvezuju jedna u drugu. Nakon dosta istraživanja i natezanja sa Hrvatskim državnim arhivom u Zagrebu, došao sam u posjed kompletne presude velečasnom Josipu Bogoviću vezano uz Kosinj. Tako je Josip Bogović 10. srpnja 1964. godine zaista osuđen na Općinskom sudu u Gospiću, kaznom zatvora od 6 mjeseci te novčanom kaznom od 5.000 dinara jer je:

Dana 10. listopada 1963. godine u župnom uredu u Gornjem Kosinju, nakon što je prethodno upoznat od strane Grgurić Petra, Mance Dragana (otac autora ovog rada), Petrović Petra i Klobučar Milana, da namjeravaju ilegalno preći preko državne granice u inostranstvo, i zamoljen, da ima dade kakovu potvrdu ili dokument, koji bi u zemlji u koju pobjegnu prezentirali tamošnjoj policiji, da ih ova ne vrati u domovinu, svima izdao krsne listove sa podacima ispisanim na latinskom jeziku, upisavši u rubrike „Opaska“ neku vrstu karakteristika njih i njihovih obitelji za vrijeme rata, upisavši tako u navedenoj rubrici krsnog lista za Mance Dragana: „odlična karakteristika, odličan u vršenju dužnosti. Njegov otac ubijen od bezbožnika 1943. godine“, a u krsni list za Klobučar Milana: „Odlična familija. Njegov otac iza drugog rata bijegom spasio glavu“, a isto i sličnog sadržaja u krsne listove za Petrović Petra i Grgurić Petra.14 Kompletnu presudu možete skinuti na linku u popisu literature.

Moj pokojni otac Dragan Mance zaista je dokumentirano više puta bježao ilegalno preko granice. Što je drugo mogao? Etiketiran kao neprijatelj naroda jer mu je otac poginuo na Ljubovu početkom 1943. godine, iste godine kad mu je djed kao civil živ zapaljen u Kosinju. Bez mogućnosti za bilo kakav životni uspjeh i napredovanje, a kako su granice za neprijatelje naroda do sredine 1970tih bile zatvorene, mogao je samo kao i mnogi drugi pokušati pobjeći iz ex. Jugoslavije.

Nekoliko puta mi je pokojni otac pričao o tom susretu i molbi prema župniku Josipu Bogoviću svjestan da i njega izlažu, no odlučnost i hrabrost velečasnog Josipa Bogovića u pokušaju pomoći svojim župljanima bila je bez premca. Upravo je biskup Mile Bogović tu njegovu hrabrost, odlučnost i spoznaju o ljudskim i društvenim stradanjima jasno u homiliji podcrtao riječima: „Svećenik uvijek ima pred sobom čovjeka. U svećeniku društvo ima čovjeka koji pred sobom ima pojedince i društvo u cjelini. On nije činovnik koji vodi brigu samo o jednoj ljudskoj potrebi. On gleda na život u cjelini sa svim njegovim opasnostima i prilikama.“12


Projekt HE Kosinj/Senj 2 i potapanje Kosinja

Prirodni fenomen potapanja kosinjskoga polja postoji vjerojatno desecima ili stotinama tisuća godina i nije ništa novo za sve narode koji su živjeli na tom području od starih Japoda, preko Rimljana do Hrvata. Jezero na lokalitetu Donjeg Kosinja je na svojim kartama počeo prikazivati Giacomo Gastaldi (jedan od najutjecajnijih talijanskih kartografa 16. stoljeća), upravo misleći na jezero koje nastaje kad rijeka Lika potopi Kosinjsko polje. O problemima lokalnog življa i njihovim patnjama vezanim uz poplavu počelo se u Hrvatskoj intenzivnije pisati procvatom novinstva u drugoj polovici 19. stoljeća, a još je 1855. godine otočki časnik Franz Bach u svojoj knjizi15 opisivao najveće poplave u Kosinju od 1750. do 1850. godine. Poplave su uredno rušile stari drveni most preko rijeke Like, da bi se konačno 1936. godine dovršila gradnja današnjeg Kosinjskog mosta, koji 2009. godine ulazi u Europsku građevinsku baštinu. Jedna od najvećih zabilježenih poplava dogodila se u prosincu 1937. godine, kada je dimenzija nastalog „jezera“ prema tadašnjim izvješćima16 iznosila do 14km u dužinu te 3-4km u širinu. U Gornjem Kosinju izlivena Lika dohvatila je krovove kuća u centru sela, odnosno prve katove tadašnjih kamenih katnica, a što je i zabilježeno pločom i natpisom „Visina vode 1937“ na jednoj od kuća (Ivan Klobučar – Čopić) 100m ispod crkve sv. Antuna Padovanskog.

Čopićeva kuća sa natpisom “Visina vode 1937”, ispod natpisa kum i veliki prijatelj Željko Capan, fotografirao Mance, 2012.god.

U novije vrijeme najveća poplava zadesila je Kosinj 2010. godine kada je visina vode na toj istoj kući Ivana Klobučara – Čopića dosegla oko 1,2m od razine poda prizemlja. I to su realni, životni i višestoljetni problemi naroda koji tamo obitava.

Kako je politika ili vlast, koja proizlazi iz naroda i postoji zbog naroda, pomogla tom istom kosinjskom narodu u problemima s poplavama? Promijenile su se četiri države (Austro-ugarska monarhija, stara Jugoslavija, Titova Jugoslavija te moderna Republika Hrvatska), a razmišljanja o hidroelektrani ostala su gotovo identična. Prvi su o projektu kosinjske hidroelektrane svjetsku javnost izvijestili članovi ondašnjeg Udruženja arhitekata i građevinara iz Zagreba, na međunarodnoj energetskoj konferenciji, održanoj u Londonu 1924. godine. Uz opis tehnikalija kako bi ta buduća hidroelektrana trebala izgledati, a koji je gotovo identičan onome što danas već imamo izgrađeno, naglasak je na sljedećim riječima: „Uvažavajući da bi se od Kosinja mogao napraviti rezervoar za spremanje 12,6 milijuna m3 vode, i da bi cijelo postrojenje moglo biti izgrađeno relativno niskim troškovima, nema sumnje da bi realizacija tog projekta bila za korist cijeloj državi.“17

Od kad je sredinom 1960tih godina počela izgradnja HE Kosinj/Senj 1 – popularno nazvane Kruščica po kosinjskom zaselku istog imena koji je tim projektom potopljen, slušamo uvjeravanja vlasti kako će cijeli kraj od toga imati koristi, kako će poplave stati, turizam procvasti, kako će se graditi domovi sa starije osobe, ljetovališta, lječilišta itd. Cijeli je niz izvora na tu temu i bilo bi preopsežno ovdje ih iznositi. No činjenica jest da se u sljedećih 50 godina nije izgradilo ništa, nije se ulagalo ništa, poplave nisu stale nego su se i povećale (dijelom zbog klimatskih promjena, a dijelom i vrlo upitnim upravljanjem brane Sklope – što je zasebna tema za sebe). Kosinj većim dijelom nema ni Gruntovnice od kraja 2. svj. rata, pa tako našu pradjedovinu dokazujemo kao posjednici katastarskim listovima, a legalno graditi i uređivati ne možemo ništa – zadnjih 70 godina. I sve to upravo suprotnim činjenjem vlasti od onog što zadnje stoljeće obećava Kosinjanima, sve to obrazloženjem da će se nakon Kruščice graditi i Kosinj2, pa nema smisla ni potrebe ulagati. Takav maćehinski stav koji traje, kako je rečeno najmanje zadnjih 70 godina, doveo je Kosinj danas na „ostatke ostataka“, te je populacija sa 13.000 ljudi spala na manje od 1000. O poslovnim mogućnostima, tehnologiji, infrastrukturi, obrazovanju, liječenju i ostalim „državnim servisima“ da ne govorimo. Cijeli je niz argumenata PROTIV gradnje nove akumulacije (masa neistraženih arheoloških nalazišta jer ne zaboravimo da ljudi kontinuirano žive na tom području od Japoda i Rimskog carstva na ovamo, mogući lokalitet prve tiskare u Hrvata, endemske biljne i životinjske vrste, vinogradarstvo koje je isključivo u Kosinju kao jedinom lokalitetu u Lici sustavno uspijevalo, cijeli niz drugih povijesnih, prirodnih i geoloških zanimljivosti i posebnosti, upitna financijska isplativost projekta, zaštita prirode i okoliša itd.).

Na cijelu ovu problematiku biskup Bogović gotovo dva desetljeća njegove biskupske službe nastoji ukazati u svakoj prigodi, te tako zaustaviti iseljavanje ljudi i izgradnju nove akumulacije. Ovdje će se prikazati neke od istaknutijih biskupovih aktivnosti u njegovom nastojanju i težnjama PROTIV izgradnje HE Kosinj/Senj2, te aktivnostima koje je biskup Bogović osobno činio u vremenima velikih kosinjskih poplava.

2008. godine susreo se biskup Bogović u nadbiskupskom domu u Rijeci s Branimirom Pinčićem koji radi u Elektro-Primorju i izradio je jedan alternativni projekt za Kosinj. Po tom projektu se ništa ne bi trebalo potapati, projekt bi manje stajao, a davao bi više struje. Jedna cijev kroz brdo išla bi iz Kosinja prema Švičkom jezeru, ono bi se obnovilo i na njemu bi bila elektrocentrala. Jedna centrala bila bi i u Kosinju, ali bez velikih brana i jezera.18 Dakle minimalno jedno desetljeće stara je alternativna projektna opcija za Kosinj, po kojoj bi investicija bila povoljnija, dobivalo bi se više struje, a Kosinj ne bi bio potopljen. Rekli bismo „win-win“ situacija, ili ipak ne?

2010. godine, za zadnje najveće kosinjske poplave, biskup Bogović organizirao je cijeli niz aktivnosti za pomoć i potrebu poplavljenim Kosinjanima. Tako je biskup Bogović organizirao posjet zagrebačkog kardinala Josipa Bozanića i riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, a koji su čamcem obišli poplavljeni Kosinj. „Došli smo pružiti ruku pomoći jer kršćanski je pomagati u nevolji. Ove poplave su pokazale da čovjek nije svaki put vladar situacije. Trebamo sve učiniti da se ovo više nikada ne ponovi“, kazao je tijekom svog posjeta kardinal Bozanić.19 Tom prigodom kardinal Bozanić predao je i 50.000kn vrijednu donaciju Caritasa biskupu Bogoviću, upravo za potrebe poplavljenog Kosinja. Te iste godine i Varaždinci su se uključili u pomoć Kosinju na inicijativu varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka. Pomoć u obliku donacije vrijedne 10.000kn predali su Kosinjanima prilikom posjete, a dočekao ih je i prigodno ugostio upravo biskup Bogović zahvalivši im se na svemu učinjenom na ublažavanju posljedica poplave u kosinjskoj dolini.20

2013. godine za još jedne kosinjske poplave biskup Bogović opet je posjetio Kosinj gdje je i održao svetu misu, a nakon mise razgovarao je sa župnikom i vjernicima o poplavi i problemima koje imaju. Narod je i tada biskupu Bogoviću jasno rekao da ih, bez obzira na poplave, najviše brine što od vlasti ne dobivaju nikakve informacije o planovima i aktivnostima vezanim uz projekt HE Senj/Kosinj2.21

15. veljače 2013. godine u 13h u Kosinju je bila prezentacija o izgradnji hidrocentrale.18 Školska dvorana bila je prepuna. Najprije je govorio načelnik općine Perušić. On je rekao kako će štetu od poplava koju su Kosinjani imali netko morati platiti. Nije govorio tko. Predstavljači iz HEP-a svoj projekt predstavili kao jedini i definitivni. Nije rečeno u čemu su moguće izmjene, ali se stalno ponavljalo kako će eventualne primjedbe biti uvažene. Biskup Bogović je pokušao vratiti raspravu na ključne teme, postavivši pitanje postoji li alternativa potapanju Gornjeg Kosinja i Mlakve, misleći na Pinčićev projekt. Odgovoreno mu je da nema. Načelnik općine Perušić javljao se često i ponavljao uglavnom rečeno: da će svi biti saslušani i obeštećeni. Nakon par sati prezentacija je završila.

2013. godine Biskup Bogović dao je intervju za Glas Koncila gdje se između ostalog dotakao i problema potapanja Kosinaj izgradnjom HE Senj/Kosinj 2: „Što se pak tiče samog „potapanja“, često su me salijetali kosinjski župnici i drugi vjernici napose povodom vizitacija župe, nezadovoljni što se selo ubija na rate već nekoliko desetljeća. Obećao sam da će ih Crkva pratiti i na ovom njihovom križnom putu. Nastojao sam dobiti sve dostupne informacije iako je do njih i meni bilo teško doći. … Inače, naša Biskupija nije ni od  koga  zapitana za mišljenje o svemu tome (nismo pozvani ni na predstavljanje u Gospiću i Kosinju). Ubacivali smo se nepozvani jer nam je stalo do dobra naroda i do dobra Države Hrvatske. Poslali smo i mjerodavnom ministarstvu svoje primjedbe i svoje rezerve. Naime, s više strana dobili smo informacije da je postojeći projekt čisto financijski neisplativ, jer se za manja ulaganja može dobiti više struje.  Po tim računicama izbjeglo bi se potapanje još jednog naselja koje ima bogatu crkvenu i kulturnu prošlost, o čemu svjedoče dobro poznati spomenici kulture i arheološki lokaliteti. Ujedno bi se ispravila greška koja je učinjena uništenjem hidrocentrale i jezera u Švici, o čemu su predstavnici HEP-a dosta slušali na predstavljanju u Otočcu. Znakovito je da sam u više navrata izjavio za medije postojanje alternativnog rješenja, ali nijedan put nije to dospjelo u javnost. Postoji neka cenzura koja poput brane zaustavlja takve glasove.“22

Hodočašće na Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, s lijeva na desno: prof.dr.sc. Ante Bežen, mons.dr.sc. Mile Bogović, mr.sc. Ivan Mance, fotografirao Mance, 2015.god.

I ovom prigodom biskup Bogović ukazao je na ključni problem potapanja Kosinja, a koji je jako dobro sažeo riječima „selo se ubija na rate već desetljećima“. Ako se prisjetimo prvog rada o kosinjskoj hidroelektrani iz 1924. godine, možemo reći da se Kosinj „ubija na rate“ već gotovo cijelo stoljeće. Biskupija gospićko-senjska, iako nikada službeno nije bila nigdje pozvana kako i biskup Bogović navodi, dolazi nepozvana, jer ima interes zaštite svog naroda i same Republike Hrvatske. Upravo je preko biskupa Bogovića pokrenuta inicijativa alternativnog, jeftinijeg, energetski isplativijeg i za Kosinj povoljnijeg projekta, no njegova pitanja ostaju bez odgovora. Biskup Bogović se ne uspijeva sa ovom temom probiti do šire hrvatske javnosti, a što i problematizira u ovom intervjuu. 

2016. godine u posjet biskupu Bogoviću došli su gradonačelnik i dogradonačelnik Otočca. Biskup im je između ostalog rekao da će uvijek i svagdje podržati varijantu Kosinjske elektrane po kojoj se Kosinj ne potapa, a otvara se Švičko jezero i korito Gacke.18 Iste te godine biskup Bogović za vrijeme jedne rasprave u Ministarstvu zaštite okoliša u Zagrebu, uspijeva stupiti u kontakt osobno sa ministrom zaštite okoliša, te mu iznosi alternativni projekt. Ministar (tadašnji je ministar zaštite okoliša prof.dr.sc. Slaven Dobrović, op. Mance) mu tada tvrdi da će projekt proučiti i da se Kosinj topiti neće.

2017. godine sastali su se u Otočcu državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike Ante Čikotić sa predstavnicima Grada Otočca, znanstvenih institucija i udruga na temu projekta nastavka izgradnje Hidroenergetskog sustava Kosinj-Senj. Na sastanku su, među ostalima, sudjelovali gradonačelnik Otočca Stjepan Kostelac, dogradonačelnik Nenad Janković, biskup u miru Ličko-senjske biskupije mons. Mile Bogović te djelatnici Instituta za elektroprivredu i energetiku.23 Na ovom sastanku biskup Bogović je između ostalog opet ukazao na alternativni projekt, na što je državni tajnik Čikotić istaknuo svima nazočnima da će Ministarstvo sagledati sva moguća rješenja uzimajući u obzir i utjecaj projekata na razvoj lokalne zajednice. Napravit će se analize isplativosti svih ovih varijanti rješenja te ćemo definirati projektni zadatak ne samo kroz energetiku, nego i uzimajući u obzir širi društveni kontekst. Konačna odluka mora biti utemeljena na cjelovitoj analizi – rekao je Čikotić. Po ovom sastanku bilo je očigledno da će se konačno i ipak, velikim nastojanjima biskupa Bogovića uvažiti alternativni projekt iz 2008. godine. Na žalost, u vrijeme pisanja ovog teksta, znamo da tome nije tako.

8. rujna 2018. godine, prilikom javnog izlaganja Studije utjecaja na okoliš HE Senj/Kosinj 2 u Otočcu, za riječ se javio i biskup Bogović. U svom izlaganju24 biskup Bogović ukazao je na činjenicu kako se ovim problemom osobno bavi jako dugo, te kako „već pedeset godina traje kako se potapa taj narod u Kosinju“. Nadalje, biskup Bogović podsjeća kako je nadležno Ministarstvo de facto prihvatilo alternativnu inačicu prije dvije godine kad su na tome zajednički radili, te kako je tada rečeno (što je tajnik Čikotić kasnije 2017. godine i potvrdio) da će se ozbiljno sagledati sve opcije, a sada se na predstavljanju u Otočcu ta alternativna inačica gotovo isključuje. Biskup Bogović upozorava nadležne kako bi se narodu moralo objasniti zašto ista Vlada sada dvije godine kasnije, opet odbacuje alternativnu inačicu, ako mu je tadašnji ministar (biskup ovdje misli na prof.dr.sc. Slavena Dobrovića) osobno kazao kako se Kosinj topiti neće. Postavlja se pitanje zašto odbaciti alternativnu inačicu ako je ona jeftinija, daje više struje i ne potapa se Kosinj. Na ta tri pitanja, nadalje biskup inzistira, treba odgovoriti prije nego se krene u konkretne aktivnosti. Jasno ako se narod poštuje i ako se s narodom ide u diskusiju – završava biskup Bogović. Poslije njegovog izlaganja dvoranom se prolomio veliki pljesak, međutim odgovore na postavljena pitanja biskup Bogović nije dobio.

U vrijeme pisanja ovog teksta u Kosinju se mogu primijetiti veliki radovi na proširenju ceste od Kosinjskog mosta prema Gornjem Kosinju, gradi se cesta prema HE Sklope kao i stambena zgrada u Perušiću za kosinjane, dovršila se katastarska izmjera Kosinja za potrebe izrade gruntovnice financirana sredstvima HEP-a u vrijednosti od gotovo 5.000.000,00kn + PDV. I za kraj čitatelja se upućuje na internetske stranice HEP grupe25 vezano uz realizaciju projekta HE Senj/Kosinj 2, a gdje se jasno može vidjeti kako alternativni projekt, uz sva nastojanja biskupa Bogovića, nije imao ozbiljne šanse. Na tri postavljena biskupova pitanja ni danas nemamo precizne odgovore, niti ćemo ih ikada imati. Kosinj se na žalost potapa te izgleda da će ako ništa drugo, gotovo stoljetna agonija „ubijanja Kosinja na rate“ uskoro doći svome kraju.


Zaključak

Višegodišnja nastojanja i rad biskupa Mile Bogovića za Kosinj i kosinjski kraj su velika, iznimno značajna i protežu se kroz tri osnovna segmenta: kosinjska povijest, kosinjske ratne žrtve i potapanje Kosinja. U ovom radu pokazan je samo osnovni dio onoga što je biskup Bogović kao duhovni vođa svog ličkog stada pokušao učiniti. S jedne strane kako bi u interesu naroda koji i predstavlja ukazao na probleme i tragediju tog istog naroda, a s druge strane kako bi prikazao povijesni značaj i posebnost Kosinja.

Biskupski grb i geslo mons. dr. Mile Bogovića, preuzeto sa gospicko-senjska-biskupija.hr

Osobno sam počašćen što me kao Kosinjana zapala čast napisati i pokušati sažeti neke od aktivnosti biskupa Mile Bogovića za Kosinj. Ostaje nam u svakoj prigodi zahvaliti blagopokojnom ocu biskupu Bogoviću za njegovu neizmjernu energiju, rad i trud oko Kosinja, Like i njegovog ličkog stada.

Počivao u miru Božjem.

Sa predstavljanja knjige Crkva hrvatskih mučenika na Udbini, dvorana Vijenac, Kaptol-Zagreb, s lijeva, na desno: prof.dr.sc. Ante Bežen, mons.dr.sc. Mile Bogović, mr.sc. Ivan Mance, fotografirao Željko Capan, 2016.god.

Literatura

  1. Bogović, Mile, Bežen, Ante, Mance, Ivan i dr.: Crkva hrvatskih mučenika na Udbini – od ideje do ostvarenja, Gospićko-senjska biskupija, Gospić-Udbina, 2016. – LINK
  2. Osnovana udruga “Svehrvatski grob – groblje mira”, pristupljeno 06.01.2021.god. – LINK
  3. Mance, Ivan: Biskup Mile Bogović i Kosinj, Spašavanje povijesti: Zbornik o znanstvenom, svećeničkom i biskupskom djelu Mile Bogovića / Lončarić, Bruno (ur.)., Zagreb: Alfa d.d., 2019.god., str. 323.-327. – LINK
  4. Biskup u miru mons. dr. Mile Bogović, pristupljeno: 06.01.2021.god. – LINK
  5. Mance, Ivan: Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi, Redak, Split, 2013.god. – LINK
  6. Bogović, Mile, predstavljanje knjige: Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi, Gospić, 2013.god.
  7. Bogović, Mile: Lika i njezina crkva u prošlosti i sadašnjosti, DAG, Gospić, 2014.god., str. 38. – LINK
  8. Hodočašće Gospićkoga dekanata u Crkvu hrvatskih mučenika na Udbinu, pristupljeno: 16.10.2018.god. – LINK
  9. TV Loki, Kosinjska tajna jama 5, pristupljeno: 07.01.2021.god. – LINK
  10. Ekshumacija žrtava Drugoga svjetskog rata u Kršu (Kosinj), pristupljeno: 07.01.2021.god. – LINK
  11. Šimić, Ranko: Gospićki spomen zbornik, MH ogranak Gospić, Gospić, 1995.god. – LINK
  12. Pokopan svećenik mučenik Josip Bogović: Neka mu je laka hrvatska gruda za koju je bio mučen, pristupljeno: 07.01.2021.god. – LINK
  13. Potresna priča o sablasnom psihičkom mučenju svećenika 1991. u Korenici i Beogradu, pristupljeno: 07.01.2021.god. – LINK
  14. Presuda Josipu Bogoviću. (10.07.1964.god.), Općinski sud Gospić, poslovni broj: K-117/64-8 – LINK
  15. Bach, Franz:  Povijest Otočke pukovnije, karlovac, 1855.god. – prijevod: Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2010.god. – LINK
  16. Marić, I.: Katastrofalna poplava ponora Like u Lipovu polju. Lička sloga, 4, 23.12.1937.god., str. 34.-36. – LINK
  17. Kurschner, E., Prikril, B.: General review of the power resources of Yugoslavia. The transactions of the first World power conference, 1925.god., str. 1381.-1416.
  18. Bogović, Mile: Osobne neobjavljene bilješke biskupa Bogovića, Gospić, 2018.god.
  19. Kardinal Bozanić u čamcu obišao Kosinjsku dolinu: Kršćanski je pomagati u nevolji, pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK
  20. Varaždinci pomogli Kosinju kad je bilo najpotrebnije, pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK
  21. Biskup Bogović u poplavljenom Kosinju, pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK
  22. Hrvatska je bila najjača kada je Lika bila jaka, Glas Koncila, 03.2013.god. str. 12.-13.
  23. Čikotić s Kosinjanima oko HES Kosinj-Senj, pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK
  24. TV Loki: Javno izlaganje studije utjecaja na okoliš HE Senj 2 u Otočcu: Govor Mile Bogović, 08.09.2018. – pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK (ovaj video najzornije oslikava nastojanja biskupa Mile Bogovića oko spašavanja Kosinja od nove hidroakumulacije)
  25. Hidroenergetski sustav Senj 2 (HES Kosinj / HE Senj 2), pristupljeno: 11.01.2021.god. – LINK

U Zagrebu 11.01.2021.god., mr.sc. Ivan Mance